Klaustrofobija režima i paralitički strah od ženske emancipacije
Sjeme svete smokve, red. Mohammad Rasoulof, Francuska, 2024.
-
.jpg)
Postoji jedna poprilično zanimljiva dimenzija Sjemena svete smokve (2024), ovogodišnjega njemačkoga oskarovskog kandidata za najbolji film izvan engleskoga govornoga područja. Iako djelo primarno sagledava problematiku položaja žena unutar teokratskoga sustava, redatelj Mohammad Rasoulof (There Is No Evil, 2020) odlično postavlja priču o muškoj histeriji, koja se ostvaruje kroz bojazan o opadanju muškosti, pojačanu političkom paranojom te strahom od oslobađanja žena.
Iman (Missagh Zareh), koji s razlogom nosi religiozno ime te je državni službenik, čime se sugerira isprepletenost religije i države, niže je rangirani činovnik koji je upravo dobio promaknuće. Postao je sudski istražitelj na Revolucionarnom sudu, što je položaj u iranskoj državnoj birokraciji na kojem zaposlenik ima zadatak proći kroz spis optuženika te potvrditi ili opovrgnuti kaznu koju je sudac predložio. Pripadnik je srednjega sloja iranskoga društva. Živi dobro, ali ne i prelagodno, što je sugerirano stanom u kojem obitava. Lijepo i moderno uređen prostor u solidnoj četvrti ipak je premalen za njegovu četveročlanu obitelj pa se supruga Najmeh (Soheila Golestani) raduje novom stanu nakon promaknuća, u kojem će kćeri Sana (Setareh Maleki) i Rezvan (Mahsa Rostami) imati svoje sobe, a ona perilicu za rublje. Promaknuće na državno-birokratskoj ljestvici time ujedno predstavlja uspon na klasnoj ljestvici te ulazak u okrilje odabranijih, iako Imanov novi položaj ipak nije toliko elitan. Pritom je gledatelju jasno da patrijarhalni pater familias položaj nije dobio jer je sposoban ili ga je uistinu zaslužio, nego upravo stoga što je bezbojan, nikome ne stoji na putu, ima veliko povjerenje u režim kojem vjerno služi. Iako se diči integritetom i etičnošću, kojima jamči da će istražiteljske zadatke obavljati revno i pravedno, moralno posrće već prilikom prvoga iskušenja koje nadređeni stavljaju ispred njega.
Iman je mali zastupnik svoga autoritarnoga društva, koji bespogovorno vjeruje u režimske floskule jer su one temeljene na božjoj riječi, koja prema njegovu mišljenju ne može biti pogrešna. Kako režim postavlja određene zahtjeve naspram njega, tako protagonist isto čini naspram vlastite obitelji koju čine tri žene. Da se razumijemo, nije posrijedi tiranski otac i suprug koji zahtijeva apsolutnu pokornost pa ga upoznajemo kao umjerenoga čovjeka koji, zbog posla, nema puno vremena za obiteljske stvari, ali simboličku moć mu pridaje teokratski sustav čiji je produžetak. Kotačić u velikom državnom aparatu pokoran je prema gore, ali iskazuje moć prema dolje. Pritom je supruga Najmeh slijepo odana mužu te se povlađuje njegovu mišljenju. Kćeri su već sasvim druga priča. Tinejdžerska Sana te studentica Rezvan inteligentne su djevojke koje propituju svijet oko sebe, pa tako i režim. Na navedeno ih osobito potiče policijsko ubojstvo dvadeset dvogodišnje Mashe Amini zbog toga što nije nosila hidžab. Zločin je rezultirao velikim antirežimskim prosvjedima u Iranu 2022. i 2023. godine, koje su iranske vlasti brutalno gušile.
Stoga redatelj radnju smješta u turbulentno razdoblje iranske suvremenosti kako bi propitao politička zastranjenja u sprezi s religijom, ali kroz prizmu državnoga činovnika i njegove obitelji. Sagledava se način na koji se zbivanja reflektiraju na njihove svakodnevne živote, dovodeći do obiteljskoga raskola u kojem starija, očinska generacija pomalo posrće.
Iman shvaća, iako nevoljko, da njegove kćeri razmišljaju svojom glavom i da predstavljaju odraz druge generacije koja se ne pokorava režimskim objašnjenjima te traže istinu. Protagonist je suočen s pritiskom s dviju oprečnih strana. Prvi je od gore, a predstavlja nadređeni mu, apstraktni, odnosno državni autoritet koji zahtijeva da potpisuje presude za koje nije siguran jesu li opravdane, ali svakako odgovaraju namjerama autokratske vlasti. Drugi je od dolje te je usmjeren od vlastite obitelji, koja se oslobađa državne pa time i njegove indoktrinacije jer on predstavlja njezina simboličkoga zastupnika, što uostalom postaje opasno i po njegovo namještenje.
U filmu se kao bitan provodni motiv javlja pištolj, koji Iman dobiva na poslu kako bi zaštitio sebe i obitelj jer njegovo zaposlenje, sugerirano mu je, sa sobom donosi i mnoštvo antirežimskih neprijatelja, koji samo čekaju da ga zaskoče. Pištolj ima dvostruko značenje. Predstavlja protagonistovu muškost te oslonac koji muško društvo ima u nasilju kako bi zaštitilo vlastite privilegije, što je dodatno podcrtano državnim nasiljem gdje se snage reda i sigurnosti na ulicama na vrlo brutalan način obračunavaju s prosvjednicima, odnosno državljanima te iste zemlje i režimskim neistomišljenicima. Te aspekte društveno-političke stvarnosti mahom saznajemo iz dvaju rakursa. Fabricirane vijesti državne televizije prate se u domovima pravovjernih Iranaca, a putem društvenih mreža prosvjednici dijele necenzurirane snimke policijske i vojne brutalnosti pa redatelj uključuje, autentičnosti radi, amaterske snimke s prosvjeda snimane mobilnim telefonima. Pištolj ujedno označava i Imanovu paranoju: oko vlastite i dobrobiti obitelji, zadržavanja posla te u konačnici vlastite muškosti, a sva tri čimbenika utječu na njegov društveni status te položaj u državnom birokratskom aparatu.
Nakon jedne večernje obiteljske razmirice, protagonist sljedećega jutra shvaća da mu je pucaljka netragom nestala, a unatoč rastresenosti zbog poslovnih okolnosti, siguran je da se s predmetom vratio kući. Siguran je i gledatelj jer redatelj precizno postavlja scenu povratka s posla. Najmeh na prozoru nastoji otkriti izvikuju li njezine kćeri iz svoje sobe protestne parole, a u tom trenutku u prostoriju ulazi Iman s pištoljem zataknutim u remenu hlača na leđima. Situacija je međutim nezgodna jer na poslu zbog ovakve nesmotrenosti može izgubiti položaj te završiti u zatvoru, a s druge strane, oružje mu je nestalo u vlastitom domu, što ionako psihički opterećenoga Imana potiče na sumnju da je netko od triju žena otuđio pištolj. Film psihološki vrlo precizno, suptilno i postepeno prikazuje njegovo psihičko posrtanje koje rezultira sve većom paranojom, koju pak okreće protiv vlastite obitelji, što naprasno kulminira u posljednjoj etapi priče. Ta je paranoja primarno paranoja od gubitka muškosti, što mu režim i njegovo poslovno-muško okruženje nikako ne bi moglo oprostiti, a ono se u Sjemenu svete smokve manifestira kao strah od ženske emancipacije.
Pobuna protiv oca prikrivena je pobuna protiv režima koji je opsjednut svojim ženama, ženskim tijelima i njihovom čednošću. Opsjednut do te mjere da je paranoičan da će one zgriješiti svakoga trenutka pa ih drži izolirane i u poslušnosti. Imanov kolega s posla Ghaderi (Reza Akhlaghirad), koji je bitan čimbenik u potenciranju protagonistovih paranoja, tako u jednom trenutku pita prijatelja vjeruje li u potpunosti supruzi, jer ženi ne bi trebalo vjerovati. Drugi kolega i kućni prijatelj Alireza, dok ispituje članice prijateljeve obitelji da provjeri govore li istinu oko pištolja, docira Najmeh kako sigurno postoje stvari koje mužu nije rekla, implicirajući da su žene lažljiva i kapriciozna bića.
Mohammad Rasoulof stvara vrlo klaustrofobično ozračje. Film traje gotovo tri sata i vrlo je sporoga ritma, koji se ostvaruje korištenjem duljih kadrova te minimaliziranjem radnje nauštrb potenciranja psihologizacije i reakcija likova. Tijekom prvih sto i dvadeset minuta radnja se mahom odvija u zatvorenim prostorima: u manjoj mjeri gotovo kafkijanski intoniranim državnim uredima, a većim dijelom u obiteljskom stanu. Njega, kako sam već istaknuo, obilježava skučenost što dodatno pojačava dojam zatvora. Stan je ugodan, ali nedostatak prostora i nemogućnost izlaska na ulicu sugerira ograničeno kretanje kao i ograničen život. Mobiteli i televizijski prijemnik jedina su veza s vanjskim svijetom. Pritom redatelj sustavno koristi planove lika koji dominiraju. Naglasak je na licima glumaca, njihovim reakcijama i proživljavanjima. Postoje stvari o kojima se ne smije govoriti, napose između roditelja i djece, što je uvjerljivo dočarano facijalnim ekspresijama, pogledima, mimikom i gestama, pa su Setareh Maleki kao Sara i Mahsa Rostami kao Rezvan glumački odradile izvrstan posao. Kao što film psihološki uvjerljivo prikazuje upadanje jednoga čovjeka, a preko njega i mizoginoga režima u paranoju, tako i uspješno ocrtava osvještavanje dviju djevojaka te njihovo otkrivanje naravi svijeta u kojem žive. U zadnjem činu će i njihova majka spoznati s kakvim je čovjekom provela život te se solidarizirati s kćerima. U kontekstu mizanscenskih odnosa upravo inzistiranje na planovima lika dodatno pojačava osjećaj skučenosti i klaustrofobije, napose u kontekstu dviju djevojaka koje su zarobljene u životu koji nisu odabrale te postaju svjesne da posrijedi nije jedini život koji postoji.
Nisu svi elementi u djelu dobro izvedeni. Sekvenca putovanja na selo koja rezultira automobilskom potjerom unesena je kako bi se dodatno naglasila protagonistova paranoja, no predstavlja odveć napadnu promjenu u ritmu i tonu filma. Posljednji segment odvija se u ruralnom području Irana te naoko počinje stabiliziranjem obiteljskih odnosa, da bi eskalirao u otvoreni sukob, gdje jedan zatvoreni prostor biva zamijenjen drugim.
Stroga narativna pravocrtnost, lišena ikakvih sižejnih poigravanja, doprinosi psihološkoj gradaciji, napose u kontekstu Imanova lika, kojega je odlično utjelovio Missagh Zareh, te snažnije podcrtava atmosferu koja s vremenom postaje sve mučnija. Sjeme svete smokve istodobno je politički film ali i psihološka studija, u kojoj je psihološka napetost vješto postavljena i postepeno potencirana do točke kulminacije.
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 5. travnja 2025.
