Filozofske preokupacije grandioznog filmskog umjetnika

Kroz tamno staklo (Såsom i en spegel), red. Ingmar Bergman, Švedska, 1961.

• 

  Ingmar Bergman je najznačajniji švedski redatelj svih vremena i teško da će mu netko to mjesto ubrzo preoteti. Počeo je snimati 1940-ih, no neuspješno, ali u kasnijim dekadama, 1950-ih i 1960-ih ostvaruje svoj proboj na međunarodno tržište osvajanjem brojnih nagrada, pa i dva Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma.

  Taj lučonoša koji gleda u duše nesretnih, histeričnih, mentalno posve nestabilnih i oštećenih pojedinaca sasvim sigurno nije sinonim za laku zabavu, nego hvalevrijedno opće životno iskustvo. U njegove filmove se uranja kao u mrzlu rijeku punu pastrva koje su nagrada. Dok držite pastrvu u ruci, ledeni od šokantnih brzaca, shvaćate da ste u katarzi, a to je ono najbitnije.  Svoje prve istaknute klasike snimio je baš tih 1950-ih i početkom 1960-ih, sve majstorska djela: Ljeto s Monikom, Sedmi pečat, Divlje jagode, Djevičanski izvor i druge.

  Godine 1961. snima nezaboravnu studiju o ljubavi i duševnoj bolesti, prvu iz trilogije filmova Čovjek i Bog, priču Kroz tamno staklo s triptihom izvrsnih glumaca: Max Von Sydowom, Gunnarom Björnstrandom te Harriet Andersson.

  David je uspješni ali umorni i suicidalni pisac koji putuje svijetom i nije previše zainteresiran za svoju obitelj, shizofreničnu kći Karin te djetinjastog, seksualno frustriranog sina Minusa. Kad se njih troje i Karinin muž, liječnik Martin, nađu na idiličnom otoku nakon njezina puštanja iz umobolnice, u početku se čini da će sve krenuti nabolje. Ona je prilično lucidna a otac pokušava biti dobar prema njoj i bratu. Ipak, Karin skriva svoja prava osjećanja i bojazni, ona je na rubu onostranog iliti u dosluhu s drugim izmaštanim svijetom kojem se sve teže odupire. Čuje glasove koji je kontroliraju, a u svojoj mašti prolazi kroz zidove i očekuje dolazak Boga samoga.

  Dok su Martin i otac na ribarenju, Minus je prvi koji Karin vidi u novom napadaju ludila. Jasno je da ona ponovno mora u bolnicu. Prije toga vidjet će pauka koji je Bog sam, čije ukazanje je očekivala a koji je pokušava seksualno iskoristiti.

  Karin izusti: „Vidjela sam Boga“, helikopter slijeće na vrištinu izoliranog otoka Faro gdje je Bergman snimio veliki dio svojih filmova a ovaj je bio prvi u nizu (po preporuci stalnog snimatelja Svena Nykvista), Minus trlja oči i gleda kako je odvoze.

  

  Film je to koji ostaje u sjećanju ne samo zbog teške teme koju razrađuje nego i zbog veličanstvene uloge Harriet Andersson, tadašnje muze velikog Bergmana, koja je svoj debi imala u uspjeloj mladenačkoj drami Ljeto s Monikom. Glumica je izrazito uvjerljiva i sugestivna, vrlo nemanirična i usredotočena, iznijela je ulogu deluzionalne djevojke toliko moćno da je nominacija za Oscara bila najmanje što su joj mogli dati, no nisu. Film je ipak dobio Oscara za najbolje strano ostvarenje i bio drugi Bergmanov film od tri, nakon Djevičanskog izvora i kasnije Fanny i Alexandera s tom ukazanom čašću. Potresne su scene njezina lucidnog srozavanja, njezina kraha između svjetova: jednog u kojem su njezini najdraži i realnost i drugog u kojem je Bog i svi ti neki ljudi u velikoj sobi.

  

  Mlada žena će nekako uspjeti uspostaviti odnos s ocem koji se udaljio od nje jer je naslijedila strašnu majčinu bolest, a u zadnjoj sekvenci razgovora oca sa sinom Minusom Bergman pogađa esenciju bivanja. Minus ga priupita vjeruje li u Boga i kako dokazati njegovo postojanje. Otac odgovara da zna da postoji ljubav i da nije siguran je li ljubav upravo Bog. Minus zaključi kako će Karin biti dobro jer je okružena ljubavlju, odnosno parafrazirajući oca – Bogom. Pomalo ta konverzacija o bitku i Bogu te ljubavi podsjeća na čuveni razgovor brata i sestre o smrti iz Hanekeova remek-djela Bijela vrpca, koji je zasigurno vukao motive iz brojnih Bergmanovih djela, iako je vrlo originalan sam po sebi.

  Ova bergmanovska filozofska tegobna i depresivna priča ipak će tako završiti nadom ili kako bi učeni crkvenjaci rekli – ufanjem, jer što je drugo život negoli nada. Otac priča kako je pri pokušaju samoubojstva otkrio ljubav i nadu, ono što mu je doista pomoglo da preživi. Bog ili ljubav, ovisi kako ćemo definirati tu postavku, otkriva dosta o Bergmanovu podrijetlu i zaleđu. Sin luteranskog svećenika nikada nije imao dobar odnos sa strogim ocem te je možda u Minusovom i očevom odnosu razradio relacije sa svojim otuđenim patrijarhom.

  

  Stalne bergmanovske preokupacije svode se na dvije: smrt i seks, no u ovom filmu kolidiraju s onim što tim dvama segmentima i krajnostima života daje jedno svekoliko značenje: ljubavi ili ajmo reći Bogom. Sam autor je kasnije govorio kako se stidi filmskog prosedea i zaključka da je ljubav Bog i Bog ljubav. Nazvao je tu tezu gotovo trivijalnom i jasno je samo da je mijena ipak na ovome svijetu jedina vječna.

  Bergman će kroz svoj život biti, kako vele brojne biografije, jako loš otac, nevjeran svojim ženama i napola u raskolu sa cijelim svijetom. Ipak, bit će i grandiozan umjetnik prije svega. Je li krajem te 2007. kada je umro na svom otočiću napokon ponovno otkrio svog Boga ili ljubav, ili je to učinio i utvrdio puno prije propitivajući svoje stavove? Taj čovjek goleme strasti ali i kontroverzi usudio sa taknuti u velikog Boga i reći da je on samo jedan mali ružni pauk koji želi napastvovati našu senzibilnu junakinju – metafora koju je koristio kada je Boga dovodio u vezu sa svim paćenima i izmučenima. Kako blasfemično, kako razotkrivajuće i gotovo ničeovski.

  

  Bergman nas iznenadi, Bergman nas dotuče, Bergman nas voli, iako i mrzi nas u isto vrijeme. Bergman je antipodski Bog. Amen.

  ©Ivana Perić, FILMOVI.hr, 10. ožujka 2025.

Piše:

Ivana
Perić