Suvremene društvene refleksije i nenametljiva angažiranost
Stvarna bol (A Real Pain), red. Jesse Eisenberg, SAD, Poljska, 2024.
-
Jesse Eisenberg punu je glumačku afirmaciju ostvario ulogom Marka Zuckerberga u Fincherovoj Društvenoj mreži (2010.), dočim će se svojim drugim dugometražnim filmom Stvarna bol predstaviti zrelim filmašem, vrsnim u pisanju scenarija i u samoj režiji. Film je nakon prvog prikazivanja ubrzo ovjenčan nagradom za scenarij na Sundance filmskom festivalu, a glumac Kieran Culkin BAFTA-inom nagradom za najboljeg sporednog glumca, Jesse Eisenberg također, i to u kategoriji najboljeg originalnog scenarija. I dok Kieran Culkin odnosi još dva odličja (Zlatni globus i BFCA-u) u kategoriji najboljeg sporednog glumca, film će ukupno zaraditi dvije nominacije za Oscara – za najbolji originalni scenarij i najboljeg sporednog glumca.
Stvarna bol neposredna je i topla egzistencijalna drama, s obilježjima filma ceste i crne komedije, kojom je Jesse Eisenberg odao i kordijalnu počast članovima svoje obitelji koji su prošli kroz pakao holokausta tijekom Drugog svjetskog rata. Naoko jednostavna filmska priča, u čiji siže ulazi priključivanje dvojice Amerikanaca, Davida i Benjija, bliskih rođaka židovskog podrijetla, turističkoj grupi u Varšavi koju vodi dobro pripremljeni i obzirni vodič, s vremenom će rastvoriti mnoge tajne unutar njihove obitelji, ali i izvući na površinu sve boljetice suvremenoga svijeta. Ono čime film osvaja na prvu iznimna je količina nadasve prirodnog i neusiljenog humora koji iskri između introvertiranog, kompulzivno-anksioznog Davyja i bipolarca Benjija – Petra Pana nespremna odrasti i preuzeti kontrolu nad vlastitim životom. Obiteljsko putovanje iz njih izvlači ono najbolje, ali i ono najgore, čemu svjedoče preostali članovi heterogene grupe turista: jedan bračni par umirovljenika, razvedena i od obitelji otuđena žena srednjih godina te crnac koji je prešao na judaizam. Svi posjećuju Varšavu i Majdanek u Lublinu s jednim ciljem: kako bi se s pijetetom poklonili žrtvama židovskog pogroma u jednome od najzloglasnijih nacističkih logora tijekom Drugoga svjetskog rata.
Filmski sadržaj konstantno balansira između šaljivih anegdota simpatičnog dvojca (koji primjerice bježe na vrh zgrade kako bi zapalili joint) i tragičnog konteksta koji su zajedno s ostalima u grupi i vodičem spremni istražiti i osjetiti na licu mjesta. Nepredvidivost i nestabilnost Benjijeva karaktera proporcionalno će rasti s trenutkom približavanja mjestu stradanja i evociranjem sjećanja na baku koja je preživjela holokaust. No ono što kontrastno isplivava na površinu egzistencijalni je poraz naraštaja koji je život izgradio pola stoljeća nakon užasa Drugoga svjetskog rata, a kojem pripadaju i Benji i David. Razmažena urbana melankolija u diskrepanciji je s neviđenom hrabrošću i izdržljivošću onih koji su preživjeli najveći „sumrak bogova“. Film otvara i mnoge druge teme, a posebice se razmatra sljedeće: nimalo lagano zanimanje turističkog vodiča, i svi izazovi kojima je izložen u društveno raznolikim grupama (autentično ga je svojom ulogom iznio, gotovo bez glume sjajni Will Sharpe) te ljekovit učinak putovanja na emocionalnu stabilnost pojedinca. Transponiranje 20-stoljetnog vremena i prostora u sadašnjost, uz intenzivne suodnose među sudionicima turističke ture, otvara mnoge trenutke u kojima padaju maske s lica, dok na površinu isplivavaju nepatvorene istine i potisnute boli. Teško je reći tko je uvjerljiviji glumac u svojim ulogama, Jesse Eisenberg ili karizmatični Kieran Culkin, jer posve ležerno iznose kompleksne profile mlađeg naraštaja, no kad simpatično urnebesni lakrdijaš proplače gorkim suzama te se odjednom pred ostatkom grupe predstavi u potpuno drugom, ranjivijem svjetlu, Culkinovo glumačko majstorstvo izlazi bez premca u prvi plan.
Režija Stvarne boli počiva na dinamičnoj izmjeni vanjskih prostora (trgovi, groblja) uz koje se vezuje manje tjeskobe, ali i više lucidnih trenutaka, dočim su zatvoreni prostori asocijacija na anksioznu komornost, nužno ispovijedanje sugovorniku i suočavanje sa samim sobom (hotelska soba, zrakoplov, barake Majdaneka). Uz usputno doticanje teme o suvremenoj otuđenosti, samoći velegrada i trčanju za novcem, pa onda posljedično i urušavanju obitelji (ovaj segment izvrsno svojom pojavom pokriva šarmantna Jennifer Grey predstavljajući tip još uvijek zanosne žene u potrazi za samom sobom nakon raspada braka), najjači pečat cijelom filmu, kao kontrapunkt tom globalnom društvenom rasipanju, daje upravo snažni prikaz Benjijeve i Davidove obiteljske povezanosti kao zaloga opstanka i egzistencijalne izdržljivosti. Probuđena empatija kod ostalih putnika, pa i samog vodiča, slika je svijeta koji bi mogao uspjeti više nikad ne upasti u ralje opakih diskriminatornih ideologija.
Kakav je današnji svijet čiji smo dionici, zašto je pun boli i besmisla pa mnoge ostavlja na cjedilu bez želje za preživljavanjem – samo su neka od esencijalnih pitanja na koja film pokušava odgovoriti zavirivši kontekstualno u fenomen kažnjeničkog martirija koji je ujedno i najveći misterij čovjekova okretanja Zlome.
Stvarna bol Jesseja Eisenberga poseban je film ponajviše zbog jednostavne režije koja spaja prizore ustrojene poput kakve klasične partiture s povremenim krešendima – ritmična ih filmska glazba uistinu u stopu i prati, dajući im prizvuk pepela i prolaznosti. Ipak, kad karakterno nespojivi rođački dvojac, simbolički promatrano, iskoči iz vlaka smrti, čini se kako tome pribjegavaju ponajviše da bi što dulje uživali kapitalno vrijeme ljubavi i razumijevanja.
Inteligentni dijalozi, s ponekim ideološkim doskočicama na račun Židova, autentična gluma i nenametljiva društvena angažiranost, dobitna su kombinacija Eisenbergove humorne drame koja zasigurno neće proći ispod radara najvećim filmofilima.
©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 10. ožujka 2025.
