Moralne dileme, oportunizam i ideologije američke obitelji
Porotnik broj 2 (Juror #2 ), red. Clint Eastwood, SAD, 2024.
-
Zamislite situaciju u kojoj ste odabrani da budete porotnik na suđenju visokoga profila, gdje trebate odlučiti hoćete li optuženika poslati na doživotnu robiju ili osloboditi, a tijekom samoga procesa shvatite da ste možda osobno uključeni u slučaj te da o njegovom ishodu ovisi vaša egzistencija. Recentni film Clinta Eastwooda postavlja protagonista u navedenu situaciju, koja u stvarnom životu vjerojatno nije izgledna te je stvar mašte filmskih scenarista, no otvara mogućnost za oblikovanje poticajne moralne studije.
Juror #2 kreće od klasične situacije običnoga čovjeka koji se našao u neobičnoj situaciji, što je dodatno pojačano činjenicom da se nalazi u prijelomnom razdoblju života. Justin Kemp (Nicholas Hoult) mladi je južnjački novinar koji živi u Savannah u Georgiji, gdje je zasnovao obitelj s učiteljicom Allison (Zoey Deutsch), te upravo trebaju dobiti dijete. Predstavljaju prosječne pripadnike svoje zajednice, koji ničime ne odskaču od sredine. Reklo bi se – tipična sveamerička obitelj. Međutim, Justin je u prošlosti imao problema s alkoholizmom, ali to je tegobno razdoblje iza njega upravo zato jer je supruga vjerovala da može pobijediti svoje poroke.
Iako želi što je više vremena moguće provesti uz suprugu i dijete, Justin mora obaviti građansku dužnost na sudu. U početku se šali s Allison da će brzo izglasati presudu kako bi se što prije vratio domu svom, no gledatelj upravo stoga pretpostavlja da će se dogoditi neka prepreka koja će postati fabularni okidač. Optuženiku Jamesu Michaelu Sytheu (Gabriel Basso) sudi se jer je navodno jedne pijane noći, nakon svađe u birtiji, ubio svoju djevojku Kendall Carter (Francesca Eastwood), s kojom je imao turbulentan odnos, a potom je njezino tijelo bacio u kanjon obližnje rijeke. Tijek suđenja u protagonistu pobuđuje sjećanja na kobnu večer provedenu u tom istom pubu kada je na povratku kući udario u nešto što je smatrao da je divlja životinja pa je zaključio da se ne treba previše zamarati događajem.
Spomenuto ga dovodi do zapanjujućega zaključka: pijana i ljutita Kendall je na nepreglednom mjestu pala pod njegov automobil te poginula, a on je, vjerujući da je posrijedi bila životinja, odlučio zaboraviti cijelu situaciju i nastaviti put kući. Otkriće predstavlja veliko psihološko breme za protagonista te ga dovodi u tegobnu moralnu dvojbu. Ako navede ostale porotnike na zaključak da je Sythe nevin, istraga bi se mogla nastaviti i dovesti do njegova uhićenja. Činjenica da je bivši alkoholičar i da je sporne večeri bio u pubu prevagnut će nad činjenicom da nije pio i da je posrijedi bio nesretan splet okolnosti. Ako potakne kolege da glasaju za osuđujući presudu, poslat će na cjeloživotnu robiju nevinoga čovjeka te će morati ostatak života živjeti s tom odlukom.
Nije prvi put da se Clint Eastwood u svom opusu bavio moralnim dilemama te američkim oportunizmom, tamošnjim pravnim sustavom, kao i ideologijama američke obitelji, koje postaju opravdanje za beskrupulozna ponašanja pojedinaca. U Kempovu slučaju, kako to tumači javnoj tužiteljici Faith Killebrew (Toni Collette), Sythe je ionako osoba s dna socijalne ljestvice, poročne i problematične prošlosti, koja neće puno nedostajati svojoj okolini, za razliku od njega, pristojnoga pripadnika društva, koji je tek zasnovao obitelj i koja će biti razorena ako, kojim slučajem, bude optužen za nesavjesnu vožnju. Istodobno protagonist zaboravlja da njegova prošlost također nije bila neporočna te se, uz pomoć ljudi kojima je stalo do njega, uspio promijeniti, pa zašto isto ne bi bilo moguće i u slučaju drugih ljudi poput primjerice Sythea? Eastwood, slično kao i u Mističnoj rijeci (Mystic River, 2003), stvara sretan završetak dok usporedno čini subverziju jer takvo razrješenje priče s druge strane otvara pitanje moralnoga stanja američkoga društva te usmjerenosti isključivo na individualne preokupacije. Pritom situacija u kojoj se Kemp našao nije niti malo jednodimenzionalna jer je posrijedi bio nesretan slučaj, a protagonist nije bio pod utjecajem alkohola.
Radnja je vođena promišljeno i odmjereno, u maniri klasičnih sudskih drama, čiji je tempo pripovijedanja spor, a naglasak je na likovima te njihovim moralnim preokupacijama, sumnjama i dilemama. Pritom nisu svi dramaturški elementi najbolje izbalansirani. Primjerice podzaplet s umirovljenim policijskim detektivom te sada porotnikom Haroldom Chicowskim (J. K. Simmons) dobro je uveden kako bi pojačao psihološke tenzije i moralne dvojbe glavnoga lika. Upravo bivši policajac, na temelju stečenoga iskustva, prvi posumnja da optužnica ne drži vodu te da je najvjerojatnije posrijedi automobilska nesreća. Međutim, kada njegova nastojanja za otkrivanjem istine bivaju neutralizirana, nestaje bez traga iz priče. Faithina posjeta Allison te naknadno prosvjetljenje kako je posrijedi Justinova supruga pomalo je naivno i nategnuto izvedeno. Unatoč scenarističkim propustima i naivnostima, koje možda valja pripisati neiskustvu scenarista Jonathana Abramsa, središnja je dvojba lika čvrsto i uvjerljivo postavljena te konzistentno provedena do kraja ostvarenja. Tom dojmu pridonosi i odlična glumačka kreacija Nicholasa Houlta (Mad Max: Fury Road, Nosferatu), koja vješto povezuje dojam sveameričkoga dečka, ali i određene potisnutosti pa čak i neurotičnosti, sugestivno dočarane facijalnom ekspresivnošću. Vrlo su mu dobra glumačka nadopuna Toni Collette i Zoey Deutsch.
Eastwoodova staromodna režija u priči ovoga tipa sasvim pristaje, s odmjerenim ritmom pripovijedanja te kronološkim sekvencioniranjem radnje, kojim se postiže gradacijski učinak u psihologiji i moralnim previranjima protagonista. U cjelini gledano, ostvarenje je mnogo bolje režirano nego napisano pa Eastwood dobrim režijskim rješenjima izvlači ono što bi se u rukama manje iskusnoga redatelja moglo pretvoriti u podosta šabloniziranu sudsku dramu.
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 6. ožujka 2025.
