Zanimljiv žanrovski iskorak u hrvatskoj kinematografiji

Dražen, red. Danilo Šerbedžija, Hrvatska, Slovenija, Srbija, 2024.

• 

  Hrvatska kinematografija ne obiluje ostvarenjima biografskoga žanra, čije priče mahom u razvojnoj maniri prikazuju životni put kakve poznate osobe, ispreplićući javnu i privatnu komponentu njegove ili njezine egzistencije, nastojeći ocrtati u čemu je značaj te ličnosti. Zašto je tome tako, teško je odgovoriti, no čini se da hrvatskim redateljima i scenaristima takav tip priča nije nikada bio osobito privlačan, iako one svakako mogu imati dobar tržišni potencijal. Kao jedan od rijetkih pokušaja u navedenom žanru, krajem se prošle godine pojavio film Dražen redatelja Danila Šerbedžije i Ljube Zdjelarevića, koji su za predmet interesa ili filmske obrade odabrali život i djelo Dražena Petrovića, neosporno jednog od najboljih sportaša i košarkaša s ovih prostora, koji je prerano i tragično preminuo u prometnoj nesreći u Njemačkoj 1993. u dobi od dvadeset i devet godina.

  

  Djelo dakle predstavlja zanimljiv žanrovski iskorak u hrvatskoj kinematografiji, no po pitanju žanrovskih postulata ipak slijedi dobro utabanu stazu. Naracija je posložena linearno-kronološki te u razvojnom modusu prati glavnoga protagonista kroz temeljene etape njegova života te događaje koji su ga obilježili u rasponu od djetinjstva u Šibeniku, preko dolaska u Zagreb te odlaska u Španjolsku i naposljetku u Sjedinjene Američke Države. Narativno gledano, posrijedi je očekivan i konvencionalan način strukturiranja zapleta kojem je cilj postaviti gledatelju prijemčivu cjelinu u čije će se praćenje moći uživjeti bez ikakvih distrakcija.

  Pritom je posrijedi olakotna okolnost jer stepenasti siže odlično odgovara razvojnim tipovima fabula – može uvjerljivo i logično motivirati i prikazati razvoj lika kroz određeni, najčešće dulji period života. Tako je i Dražen Petrović (Tonko Stošić/Domagoj Nižić) prikazan u luku od dječaka čiji otac Jovan (Dragan Mićanović) ne dijeli njegovu strast prema košarci, ali mu prezaštitnička majka Biserka (Zrinka Cvitešić) predstavlja oslonac i podršku, do njegove preobrazbe u veliku košarkašku zvijezdu. Time se cjelina raspada u dva segmenta: prvi je vezan za djetinjstvo u Šibeniku, koji je kompaktnije dramaturški i režijski izveden; a drugi prikazuje odraslost i ostvarenje karijere kroz u početku nezadovoljavajuću američku fazu, ali je odveć epizodičan pa se stječe dojam da samo prelijeće kroz životne zgode bez da se sustavnije njima pozabavi.

  

  Za razliku od većine biografskih ostvarenja koja počivaju na tračerskom mentalitetu te vole naširoko prikazivati osobne demone i posrtanja glavnih likova, jer time u konačnici podilaze znatiželji gledatelja te njihovu emocionalnom eskapizmu, u Draženu je to izbjegnuto. Scenarist Ivan Turković-Krnjak (Šalša) vrlo fokusirano ali i predvidljivo odabire segmente privatnoga života i karijere koje će obraditi, no s obzirom na stotinjak minuta trajanja, radnja je podosta skokovita i fragmentarna, napose, kako sam već i naveo, u drugom dijelu ostvarenja. Čini se kao best off kompilacija najznačajnijih privatnih i javnih trenutaka njegova života, barem prema selekcijskim parametrima scenarista i redatelja, s kojima se naravno protagonistovi poklonici ne moraju niti ne trebaju složiti.

  U očekivanoj maniri dolazi do naizmjeničnoga ukrštavanja sportskih i privatnih segmenata Petrovićeva života, od kojih su potonji scenaristički slabije izvedeni jer imamo dojam kao da iznova gledamo iste situacije, a samo se djevojke mijenjaju. Sportski prizori, sastavni dio filmova koji se bave sportašima i njihovim uspjesima, režijski su dobro i dinamično postavljeni, a katkada dolazi do ispreplitanja igranofilmskih i dokumentarnih snimaka kako bi se naglasila utemeljenost događaja u stvarnosti.

  

  Naglasak je stavljen na odlučnost protagonista i snažan mu karakter, predanost sportu i naporima da ostvari zacrtane ciljeve, čemu je podredio ostale aspekte egzistencije. Stoga film djeluje kao fanovska posveta koja scenaristički ne ulazi slojevitije u razvoj i razradu likova, nego ima za cilj dodatno učvrstiti sportašev izniman status u hrvatskoj kulturi. Stoga ranije spomenuti razvojni segment biografskoga žanra u konkretnom slučaju možemo primijeniti na promjene u sportskoj karijeri, no psihologija lika ostaje konstantna pa nešto živosti liku daju solidne glumačke kreacije Tonka Stošića i Domagoja Nižića.

  Posebice su ženski likovi ostali plošno skicirani. Romina Tonković je primjerice vrlo dobro utjelovila Petrovićevu djevojku Renatu, s primjerenom dozom vedrine, optimizma i izravnosti, koja se sve više otuđuje pod teretom njegove slave i isključive usmjerenosti na sport, no sam je lik plošan te ga spašava, odnosno uvjerljivost mu daje upravo glumačka izvedba. Sličnoga je tretmana i lik Biserke Petrović, u čijem tumačenju Zrinka Cvitešić katkada upada u glumački manirizam, a koja je svedena na karikaturu prezaštitničke majke koja jedinu svrhu života vidi u sinu. Od sporednih glumaca treba spomenuti Milu Kekina, koji se pojavljuje u efektnoj epizodnoj ulozi trenera Mirka Novosela.

  

  Kostimografski i scenografski osamdesete i devedesete godine prošloga stoljeća uvjerljivo su dočarane te se u povijesnoj rekonstrukciji pazilo na svaki detalj. Posebice efektno je ostvarena atmosfera obiteljskoga okruženja u Šibeniku, no u cjelini se, osobito zbog naglašeno prisutnih sepija tonova, osjeća prizvuk nostalgije, što cjelini daje nepotreban sentimentalni štih, koji podsjeća na američke biopice.

  ©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 15. veljače 2025.

Piše:

Dejan
Durić