Kratki filmovi, velike poruke

Osvrt na filmove nominirane za nagradu Oscar u kategoriji Najbolji kratkometražni igrani film, 2025.: Lien, red. David Cutler-Kreutz, Sam Cutler-Kreutz; I`m not a Robot, red. Victoria Warmerdam; Anuja, red. Adam J. Graves

• 

  Ovogodišnja kategorija najboljih kratkometražnih igranih filmova tematski je raznolika, a naslove u cjelinu povezuje njihova više no primjetna društvena angažiranost, posebice u kontekstu aktualnih socijalno-kulturnih pitanja te suočavanja s njima u rasponu od migracijskih politika (A Lien) preko dječjega rada, eksploatacije i suženih mogućnosti školovanja napose za djevojke (Anuja), sve većega oslanjanja na tehnologiju te opadanja humanosti (I`m not a Robot), smanjenja bioraznolikosti i konzervacijska nastojanja (The Last Ranger) do suočavanja s problematičnim aspektima vlastitih nacionalnih prošlosti (Čovjek koji nije mogao šutjeti).

  Jedan od svakako najjačih filmova u konkurenciji je A Lien (2023) redateljskoga dvojca Davida Cutlera-Kreutza i Sama Cutlera-Kreutza, koji se bavi američkim migracijskim politikama te je nastao u aktualnom trenutku kada administracija Donalda Trumpa vrši deportacije ilegalnih migranata na vrlo upitan i nehuman način. Uradak je snimljen prije prošlogodišnjih izbora, no nastavlja se na problematičnu praksu koja je dulje vremena prisutna u Sjedinjenim Državama. S novim starim predsjednikom ona može samo dodatno eskalirati, što je podcrtano i situacijom u ostvarenju. U jednom trenutku, dok protagonisti dolaze na razgovor u migracijski centar, na ekranu u čekaonici prikazuje se televizijska izjava Donalda Trumpa vezana uz njegove migracijske politike, što predstavlja izravan komentar na radnju djela.

  

  Ostvarenje autorskoga dvojca vrlo je kompaktno urađeno te osmišljeno postavljeno unutar trinaestak vrlo dinamičnih i poprilično mučnih minuta. Film prati mladi bračni par – Oscara (William Martinez) i Sophie (Victoria Ratermanis), koji zajedno s maloljetnom kćeri Ninom dolaze u imigracijski ured jer Oscar, ilegalni migrant iz El Salvadora koji već niz godina živi u Sjedinjenim Državama te je zasnovao obitelj s Amerikankom Sophie, ima zakazan razgovor vezan uz mogućnost dobivanja zelene karte. U trenutku dok je protagonist na razgovoru sa službenicom, policija počinje privoditi migrante kako bi ih deportirala, a jedno od imena koje se uzastopno proziva na razglasu je i Oscarovo.

  Film se bavi problematičnom i nepravednom praksom privođenja i deportiranja osoba kojima je  netom prije zajamčen razgovor za državljanstvo, na koji dolaze s optimizmom da će napokon možda promijeniti svoj nezahvalan politički status. Redatelji nastoje gledatelje izravno postaviti u perspektivu likova te ostvariti atmosferu nervoze i napetosti, što je dočarano dinamičnom kamerom te naglašenom uporabom planova lika, kako bi se podcrtale emocije i proživljavanja likova. Na taj su način gledatelji, koji su primorani sami rekonstruirati kontekst, izloženi jednakoj konfuziji kao i likovi. Kadrovi su mahom kratki, a rezovi dinamični upravo kako bi se stvorio osjećaj dezorijentacije i bezizlaznosti. Efektno se prate dvije usporedne linije radnje, a njihovo ukrštavanje pridonosi stvaranju nelagode i napetosti. U prvoj Sophie u čekaonici uočava da se na razglasu ponavlja ime njezina supruga s napomenom da se bez odgode mora javiti na informacijski pult, gdje pak migrante čekaju policijski službenici koji ih hvataju na prepad. U drugoj se Oscar nalazi sa službenicom iza zatvorenih vrata te nije svjestan što se događa izvan prostorije. Film precizno postavlja paralelnu situaciju u kojoj je agonija koju prolazi Sophie kontrastirana njegovu optimizmu dok mobitel, koji neprestano zvoni jer ga supruga pokušava dobiti, čini distrakciju te podsjeća da nešto nije uredu.

  

  I`m not a Robot (Ik ben geen robot, 2023) redateljice i scenaristice Victorije Warmerdam u središte radnje postavlja glazbenu producenticu Laru (Ellen Parren), koja se nađe u bizarnoj situaciji. Dok rješava poslovni zadatak na uredu, njezin kompjuter traži apdejt, kojem može pristupiti samo ako uspješno riješi CAPTCHA testove. Na njezino veliko iznenađenje, to joj ne polazi za rukom, a ništa uspješnije ne prolazi niti razgovor sa službom za korisnike. Protagonistica potom odlučuje rješiti test koji treba pokazati je li robot ili živo biće. Priča se znakovito ostvara i zatvara istim auditivnim motivom – obradom kultne pjesme Creep Radioheada, koja je ujedno komentar na identitetsku krizu s kojom se protagonistica suočava te činjenicom kako je moguće da ljudi iz njezine okoline znaju više o njoj nego ona sama.

  Film predstavlja društveni komentar na naše tehnologizirano društvo pa mašine postaju stvarnije od živih ljudi, što je zazorno dočarano junakinjom koja je u potpunosti humana izgledom i ponašanjem, no očito ne dovoljno da bi zavarala računala koja joj odmah niječu ljudskost. Stoga smo se našli u paradoksalnoj situaciji da strojevi određuju u kolikoj mjeri smo humana bića. Znanstveno-fantastičnu premisu film smješta u realističko okružje pa ne očuđuje stvarnost, što kao posljedicu ima specifično zazoran učinak. U svijetu sasvim nalik našem prisutni su roboti koji djeluju stvarnije od živih ljudi.

  Hladne boje, pravocrtne linije te popriličnio uniformirani interiji i eskterijeri stvaraju dojam hladnoga, sterilnoga i strogo kontroliranoga okruženja unutar kojega redateljica u dvadesetak minuta i vrlo pravocrtno razrađuje anegdotalnu situaciju, koju vrlo efektno promiče u priču o tome što znači biti ljudsko biće. Jedan od motiva koji se neprestano ponavlja kroz film elektroničke su naprave, u ovom slučaju mobiteli, koji postaju svojevrsni produžeci našega tijela i sebstva, a što ujedno predstavlja komentar na naše ovisnosti o tehnologiji. Film sadrži i poticajnu feminističku dimenziju jer je protagonistica rezultat želje svoga partnera, muškarca, koji si je uzeo za pravo odrediti ne samo njezinu egzistenciju, nego i ono što ona želi ili ne želi. Neprestano je to podcrtano njegovim replikama u kojima tumači da ona nije stvorena da bi nešto željela, primjerice destruktivno se ponašati.

  

  Anuja (2024) redatelja i scenarista Adama J. Gravesa nastala je u američkoj produkciji, ali se bavi indijskim društvenim kontekstom pa je u svrhu autentičnosti rađena na hindu jeziku te mahom s neprofesionalnim glumcima poput odlične Sajde Pathan, koja glumi naslovnu devetogodišnju protagonisticu. Anuja zajedno sa starijom sestrom Palak (Ananya Shanbhag) radi u šivaonici u New Delhiju monoton, iscrpljujući i potplaćen posao pa djelo otvara pitanje maloljetničkoga izrabljivanja, napose djevojčica koje nemaju jednake mogućnosti obrazovanja kao dječaci. Dvojba u životu Anuje javit će se kroz pristup školovanju jer njezin odlazak na prijemni ispit može negativno utjecati i na posao pa time i život njezine sestre.

  Film započinje pričanjem bajke koju Palan iznosi Anuji, a ta priča postaje predtekst za sudbinu protagonistice, samo što umjesto bajkovitoga sraza u kojem dobro pobjeđuje loše, sada prevladavaju realistički elementi. Napose je to evidentno u portretiranju urbanoga siromaštva te velikih društvenih razlika, što se ponajviše očituje u segmentu kada Anuja nastoji prodavati na ulici torbe koje je potajice njezina sestra prošvercala iz tvornice. Na početku djela redatelj precizno postavlja situaciju u uredu voditelja šivaonice, koristeći trokutastu kompoziciju. Anuja je postavljena u središte kadra te je snimana s leđa kako gleda dvije oprečne mogućnosti svoga života:  poslodavca, koji je nastoji zadržati u svijetu izrabljivanja i siromaštva, te školskoga učitelja, koji joj kroz obrazovanje nudi bolje životne mogućnosti. Graves stvara humanu priču u kojoj kontrapunktira surovost protagonističine svakodnevice s bliskim i zaštitničkim odnosom sa sestrom.

  ©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 3. ožujka 2025.

Piše:

Dejan
Durić