Nostalgična posveta strastima života i slavlje narodskog zdravog razuma i mudrosti

Kaos, red. Paolo Taviani, Vittorio Taviani, Italija, 1984.

• 

  Petodijelni omnibus Kaos čuvene pokojne braće Taviani baziran je na pet pripovijetki velikog ali kontroverznog talijanskog autora Luigija Pirandella. Pirandello je bio miljenik Mussolinija, član njegove stranke, te se tako dobrano kompromitirao. Ipak, 1934. dobio je Nobela za književnost, što je itekako opravdano. Koketiranje s fašizmom ne umanjuje njegove književne zasluge, ali je ipak svojevrsna ljaga na životu uglednoga pisca.

  Pirandello je rođeni Sicilijanac, a gotovo sve njegove priče donose motive začudne i pomalo bajkovito nadrealne, iracionalne i duhovite, no bilježe folklor jednog vremena s uplitanjem dalijevsko- frojdijanskih motiva snova, mašte i alegorizma.

  Braća Taviani su temeljno i klasično ime talijanskog filma od 1970-ih naovamo, vrlo ugledni i nagrađivani autorski dvojac, autori koji se dobro uklapaju u pirandellovske fantazije i maniristične ludizme. No u konačnici ostaje neopjevana ljepota življenja i umiranja, koja nosi gotovo sve njihove filmove, a glazba koju sami često skladaju ponegdje je uspoređivana s djelima najvećih majstora poput Beethovena ili Mozarta.

  

  I omnibus Kaos iz 1984. godine donosi moćne i veličanstvene glazbene partiture koje djeluju neodvojivo od vizualnog momenta nestvarne ljepote Sicilije i njezinih krajolika. Teško je govoriti koja je priča iz omnibusa najuspjelija a koja najmanje, no cjelina je nezaboravno filmofilsko iskustvo vrijedno ponovnog i ponovnog gledanja.

  Prva priča Drugi sin smještena je na početak stoljeća u sicilijansko selo iz kojeg mnogi odlaze trbuhom za kruhom u daleku obećanu Ameriku. Tako je slučaj i sa sinovima ostarjele i nepismene majke koja 14 godina šalje pisma na koja nema odgovora. Ispadne da starica ima još jednog sina u selu s kojim nije u kontaktu zbog teških okolnosti njegova rođenja a i da su pisma koje joj piše mlada djevojka samo žvrljotine koje svoju publiku i nisu mogle naći.

  

  Druga priča Bolest punog mjeseca je priča o mladom paru koji je suočen sa suprugovom bolešću punog mjeseca, kada se uz silne krike mladić pretvara u vuka. Njegova novopečena supruga s tim se teško nosi a zapravo je zaljubljena u lokalnog idiota Saru za kojeg zbog raznih okolnosti nije mogla poći. Žena zamisli kako će provesti noć sa svojom ljubavi kada joj muža uhvati napadaj bolesti punog mjeseca, no ne pođe sve kako je zamislila.

  Treća i po meni najuspjelija priča Vrč je remek-djelo kratke forme a govori o lokalnom moćniku, tvrdokornom i bezobzirnom Don Lolli koji posjeduje većinu kraja. Nakon što masline nenormalno urode, Lolla naruči golemi vrč za pohranu ulja. Ipak, vrč se razbije te je prisiljen pozvati lokalnog majstora ne bi li ga popravio. Majstor će se uslijed rada zaglaviti u vrču i tu kreću urnebesne i duhovite peripetije. Scena u kojoj lokalni puk pleše oko vrča u kojem je zaglavljen majstor zapravo je kultna filmska scena i klasik koji se lako ne zaboravlja.

  

  Četvrta po redu priča je Rekvijem o lokalnim seljacima koji silno žele od veleposjednika i vlasnika sela da im dopusti da imaju vlastito groblje ne bi li svoje umrle polagali blizu svojih kuća. Moćnik im to ne dopušta pa oni krenu u prosvjed a jedan starac se upravo tada odluči umrijeti, ali i biti živ zakopan na svojoj zemlji.

  Peta priča Razgovor s majkom i epilog tematizira ostarjelog tvorca svih priča, čuvenog Pirandella koji se vraća u svoje rodno selo na Siciliju. Tamo proradi nostalgija i reminiscirajuće slike na davno putovanje koje je kao dječak doživio. Skupa s majkom njih šestero djece krenuli su sa Sicilije na Maltu posjetiti izbjeglog oca, a azurno more kojim plove kao jedna determinirajuća crtica djetinjstva daje završnu notu cijelom omnibusu. Azurno plavo kao vedro i nestašno djetinjstvo tako neopterećeno životnim nedaćama najdraža je uspomena ostarjelog pisca pritisnutog životom. I doista, nostalgični momenti djetinjstva – doba kada smo bili najneviniji ali i najdivljiji, određujuća su slika naših budućih života, ma kako mi to trudili ne spoznati.

  

  Dok pisac priča s duhom pokojne majke, priopći joj zašto je tužan. Ne zato jer nje više nema nego kako nema nje, nema ni njega koji je bio vječno prisutan u njezinim mislima. Duhovita i samoreflektivna završna epilog priča govori i o prolaznostima i onome što ostaje, nekih par trenutka života kad smo istinski bili ono što bi uvijek trebali biti – sretni.

  Kaos je uspjela adaptacija novela velikog pisca. Neke priče poput Vrča i Bolesti punog mjeseca su uspjelije od drugih, mada i druge ne odudaraju previše. Često koketirajući s fantazmagoričnim i apsurdnim, Pirandello – a u filmu i Tavianijevi, postavljaju potku da je život samo lakrdija. Nemogućnost komunikacije sa sinovima u Americi zbog majčine nepismenosti, ludilo mladića koji savija drvo dok se pretvara u vuka, starac koji se nadmudruje s moćnikom i koji dirigira selu da pleše tanac oko njega zarobljenog u vrču, djed koji želi biti živ zakopan u svojoj zemlji i moli unuku da ga gurne u raku, nostalgični pisac koji vidi utvare prošlosti i penje se na brdo pijeska te skače u azurno more djetinjstva – sve su to fantazijske i folklorno utemeljene slike jednog života koji možda nije bio tako duhovit i tako apsurdan, no često i jest. I baš kako veli ona poznata pjesma što je život: šaka suza, šaka smija, ča je život nego nostalgija.

  

  Nostalgična posveta prolaznostima, strastima života i slavlje seljačkog zdravog razuma i mudrosti, Kaos je film koji je svakako obavezna filmska lektira – jedan od onih omnibusa koji će vam pričati gorku i slatku storiju o životu i što taj jest, kroz alegoriju, snolike halucinacije i majčin topao pogled ispod obrve.

  ©Ivana Perić, FILMOVI.hr, 2. ožujka 2025.

Piše:

Ivana
Perić