Dostojanstveni bard klasičnog filma

Kratak susret (Brief Encounter), red. David Lean, Ujedinjeno Kraljevstvo, 1945.

• 

  David Lean, Britanac koji je snimao velike, kolosalne filmove, redatelj koji je ekranizirao viktorijanskog Charlesa Dickensa (Oliver Twist, Velika očekivanja), koji je ekranizirao živopisnog Borisa Pasternaka (Doktor Živago), koji je snimao veličanstvene spektakle o hrabrim ljudima i akcijama (Lawrence od Arabije, Put u Indiju, Most na rijeci Kwai), snimao je i produkcijski male a opet značenjski velike, kao kuća senzibilne spektakle duše, poput filma Kratak susret (original. Brief Encounter).

  Kratak susret je, gle li čuda, mali veliki film o ljubavi a snimljen je tegobne 1945. kada je na sreću završavao jedan veliki rat a svijet nažalost bio opustošen poput pustinje Lawrencea od Arabije. Smješten u Britaniju, Kratak susret priča priču nalik onoj Mostova okruga Madison, kultnog naslova Clinta Eastwooda iz 1990-ih ili je pomalo preteča modernoj trilogiji Prije svitanja Richarda Lanklatera a u nekim segmentima podsjeća na film čuvenog Jamesa Ivorya Na kraju dana. Radi se naime o senzibilnim i nezadovoljnim pojedincima; neki od njih su u braku s potpunim strancima, a koji će svoj život začiniti velikom ljubavlju kojoj se doista nisu nadali. Ta ljubav bit će kratkoga daha, skoro neostvarena, ili ostvarena taman toliko da vjerujemo da je prava.

  Silina emocija koja se desi jednom u životu i gotovo nikad više – jer tako to biva, s tom samo jednom određenom osobom koju ćemo vječno zvati ljubav života, nije samo filmska. Jer život je takav, neočekivan, sudbonosan, nenamjeran i duhovito murphyjevski.

  Često s ljubavlju života ljudi nisu ostajali u brakovima ili dugotrajnim vezama, a možda baš zato im se te krasne romanse nisu stigle pokvariti okusom svakodnevlja i rutine.

  Laura (Celia Johnson) je brižna i predana majka i domaćica, supruga koja je uvjerena da živi u sretnom braku, iako svjesna nemarnosti i nemale bezosjećajnosti svog muža. Alec (Trevor Howard) je liječnik opće prakse, oženjen s Madleine i otac dvoje djece koji često putuje na istoj relaciji kao i Laura. Tako se jednom prilikom sretnu u željezničkom kafiću, gdje joj on džentlmenski izvadi trun iz oka. Tu starta simpatija iz koje se munjevito rađa velika ljubav, dječja i nevina, a opet gotovo proročansko fatalna kao ona heathcliffovska iz Orkanskih visova.

  Jer samo silina fatalnosti i neopjevane radosti koju osjećamo friško zaljubljeni može jednu ženu učiniti kadrom da skoro skoči pod vlak – kao Ana Karenjina, da zijeva na prijateljičine priče ili da odluta mislima dok joj suprug tumači svakodnevlje. Potpuno se isključiti iz dotadanjeg života, potpuno odlijepiti za strancem – kako bi se kolokvijalno reklo, i čekati taj četvrtak s njim. Za Lauru, susret predstavlja pravu životnu prekretnicu.

  

  Ljubav je ljupka, ljubav je nevina, ljubav nema loše navade; ipak, ljubav je opasna kad se uvuče u živote ljudi koji su zauzeti a to ne namjeravaju mijenjati. Utočište braka sa stabilnom i na neki način voljenom ali ne istinski voljenom osobom, čini se kao pribježište u kojem je toplo – ali samo za noge, nikad oko srca. Da zaključimo, utočište u takvome braku je utočište u kojem je toplo, da, ali nikad oko srca.

  To je ono što shvaćaju junaci ovoga filma, nastalog iz pera poznatog dramatičara Noela Cowarda o strancima koji postaju bliži jedno drugome nego što su to s njihovim dugogodišnjim supružnicima koji su im prije svega stranci. Kakva li apsurda, kakve li ironije.

  Prepoznavanje duša pobratima u svemiru, da, to je svekolika težnja. O njoj su pisali brojni na dobre ili loše, na nadahnute ili nenadahnute načine: spomenari srca, knjige poezije, romani gustih stranica, sve je to pisano zbog ljubavi. No huda sudba racionalnog trenutka često zaklopi spomenar srca i otvori knjigu troškova i ljudskih odgovornosti. Ljudi su racionalna bića, a takvi su nažalost i naši Laura i Alec iz kultnoga Kratkoga susreta koji je filmska preteča svih onih nemogućih ljubavnih scenarija.

  

  Ostaju sjećanja, poneka fizička memorabilija poput mokre maramice naših voljenih, ostaju roze kutijice pudera, poneka ploča, medaljon s nečijim likom, možda puno srce ali prazna realnost. Tako poput sjena hodaju sporog praznog koraka, s živim uspomenama, rijetki nostalgičari i romantičari, no većina ipak živi u sumornoj realnosti, nesvjesna emocije, nesvjesna ljepote ljubavi.

  Lean je redatelj koji je sve te nemoguće ljubavi, ali i one veće od života, lijepo snimao  u svojim spektakl filmovima poput Doktora Živaga i Ryanove kćeri. Prvi je doživio izniman uspjeh 1960-ih kada je snimljen i sigurno je ultimativni ljubavni filmski klasik. Drugi je doživio mali kritičarski fijasko, iako je danas cijenjen i respektabilan naslov, ali Lean punih 14 godina nakon njega nije snimao. Vratio se u velikom stilu spektaklom Put u Indiju 1984. i ostvario brojne oskarovske nominacije.

  Lean je dostojanstveni bard klasičnog filma; njegove priče ponekad veće od života jedva da su stale u filmski prosede koji se ponekad čini skučenim za sve što treba izreći. No on to radi stilski vrlo ujednačeno i nenapadno, raskošnom filmskom fotografijom, on priča priče za sva vremena. Lean je jedan od redatelja s najviše istinskih klasika u filmskom dosjeu, a filmovi mu danas – iako malo sporovozni, djeluju jednako dostojanstveno kao prije 60-ak i više godina kada su nastajali.

  

  ©Ivana Perić, FILMOVI.hr, 13. veljače 2025.

Piše:

Ivana
Perić