Maksimum forme, ali minimum sadržaja
Nosferatu, red. Robert Eggers, SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Mađarska, 2024.
-
Nosferatu – Eine Symphonie des Grauens (1922) F. W. Murnaua ostao je upamćen u povijesti filmske umjetnosti kao jedan od temeljnih filmova njemačkoga ekspresionizma, koji je svojim avangardnim vizualnim stilom kasnije utjecao na brojne filmaše. Povjesničari filma u njemu su tražili reference i kritiku na njemački nacizam, koji ekspresionističkim filmašima nije bio naklonjen, smatrajući ih odveć dekadentnima.
Opće je poznata priča da je Nosferatu obrada kasnoviktorijanskoga romana Dracula (1897) Brama Stokera, koji je u popularnokulturni opticaj uveo legendu o grofu Draculi te brojne motive koji će kasnije postati klišeji vampirskih narativa. Kako Murnau nije imao autorska prava na ekranizaciju romana, u adaptaciji je promijenjeno mjesto radnje kao i imena protagonista, no okvir priče manje-više ostao je isti. Englez Jonathan Harker, kojega poslodavac šalje u Transilvaniju kako bi potpisao kupoprodajni ugovor za nekretninu s klijentom, ekscentričnim grofom Draculom, u Nosferatuu je zamijenio Nijemac Thomas Hutter. Kao što Harker u Londonu ostavlja zaručnicu Minu, tako i Hutter u imaginarnom gradiću Wisborgu ostavlja suprugu Ellen. Grof Dracula sklapa ugovor s Harkerom te ga zarobljava u dvorcu, a cilj mu je uputiti se u London i posjetiti Minu. Tako i grof Orlok, Murnauova inačica Dracule, utamničuje Huttera te se upućuje u Wisborg ne bi li se susreo s Ellen. Van Helsinga, koji u Stokerovoj priči predvodi nadobudnu skupinu čestitih muškaraca koji se bore protiv panseksualnoga uljeza s periferije Europe, u Nosferatuu zamjenjuje profesor Bulwer, koji također smatra da se zloduha ne može pobijediti znanošću nego isključivo alternativnim načinima.
Američki prepravak Murnauova klasika, poradi kulturnoga kapitala koji nosi izvornik, preuzima priču originala, ali je nastoji povezati sa suvremenim preokupacijama jer inače remake ne bi imao smisla. Potpisuje ga američki redatelj Robert Eggers, koji je kao jedna od budućih uzdanica horor žanra skrenuo pažnju na sebe 2015. godine nezavisnim ostvarenjem The Witch, čija je radnja smještena u sedamnaestostoljetni puritanski kontekst europskih doseljenika u Novu Englesku. Obitelj iz navedenoga filma biva prognana na marginu – doslovnu (rub poznatoga svijeta) i socijalnu (izoliranost od ostatka društva), gdje je navodno suočena s nadnaravnim, okultnim silama koje vrebaju iz obližnjih šuma, dakle divljine i necivilizacije, odnosno nepoznatoga svijeta koji budi zazor. Već je redatelj u prvijencu postavio predmete svoga interesa – okultne sile, koje često služe kao maska za mračne impulse u pojedincu te paranoje i strahove skupina kao i ljudskoj sklonosti praznovjerju i alternativama znanstvenom poimanju svijetu, što je prožeto sugestivnim simbolizmom. Pritom je do izražaja došao i njegov osobit vizualni stil, precizan ali podosta mračan, upečatljivo poigravanje tamom i sjenama kao i stvaranje klaustrofobičnoga ozračja. Navedene osobine uočljive su i u narednom ostvarenju The Lighthouse (2019) s Willemom Dafoeom i Robertom Pattinsonom u glavnim ulogama, koji se također bavi problematikom izolacije i osamljenosti. U Northmanu (2022) autor je odlučio skrenuti na stazu visokobudžetnoga Hollywooda, no radnju i dalje zadržava u prošlosti te se bavi vikinškim kontekstom i skandinavskom mitologijom.
Eggers je tako pobornik kostimiranoga horora, koji se često bavi psihološkim terorom, dakle onim koji je smješten u čovjekovu nutrinu pa su izvanjske zlokobne sile samo odraz unutarnjih, često psiholoških stanja čovjeka te potisnutih impulsa. Stoga je posrijedi odličan redateljski odabir za prepravak Nosferatua: priča s jedne strane sadrži snažnu psihološku dimenziju jer zadire u čovjekove mračne strane, a s druge strane zahtijeva filmaša koji će biti vrlo svjestan vizualnoga stila i njegovih izražajnih mogućnosti.
Eggersova priča je prepoznatljiva te prati obrazac puta i potrage u kojoj protagonisti nastoje poraziti mračne sile. Narativno gledano, cjelina je klasična, a radnja se odvija strogo linearno-kronološki kako bi se napetost mogla graditi odmjereno. Pripovjedni ritam Nosferatua međutim odveć je usporen, a priča ogoljena te svedena na arhetipske obrasce sukoba svjetla i tame, česte u redateljevu opusu, koje se potom promiču u propitivanje odnosa znanstvenoga i neznanstvenoga poimanja svijeta. U navedeni okvir, kao element osuvremenjivanja, također je uneseno propitivanje ženskoga položaja i traume. Nažalost, priča je ostala bazična, a pokušaji njezina primicanja kulturnom trenutku suvremenosti ostali su tek u nastojanjima. Hutton (Nicholas Hoult) smatra da mora postojati način da se Orlok porazi a da Ellen ostane neozlijeđena, no oportunistički nastrojen doktor Albin Eberhart von Franz (Willem Dafoe), problematični švicarski znanstvenik koji se izvještio u okultnom, mističnom i alkemijskom, što ga je koštalo mjesta u znanstvenoj zajednici, vidi priliku za dokazivanje vlastitih teorija. Ellen tako biva dva puta iskorištena: od Orloka u prošlosti te od von Franza.
Nosferatu nudi maksimum forme, ali minimum sadržaja. Priča je konvencionalna, no cjelina vizualno djeluje maštovito, do te mjere da stiliziranost setova dovodi do artificijelnosti koja počinje upućivati na sebe. Redatelj prostor i vrijeme tretira kao da stvara vrlo mračnu bajku, koja je nadahnuta ekspresionističkim naslijeđem kao svojevrsnom posvetom izvorniku. Stoga prigušene i mračne boje, kao i nedostatak svjetlosti, poigravanje svjetlom i sjenom te neobične konstrukcije kadrova, vrlo specifično korištenje nijansi zagasitih boja, što stvara zlokobnu, gotovo depresivnu, beživotnu atmosferu.
Dramaturški je djelo mnogo slabije. Scenarij, koji također potpisuje Eggers, nema osobito razrađene likove, a neki su odveć karikirani poput von Franza, čemu pridonosi i teatralna gluma Willema Dafoea, čime valjda želi naglasiti ekscentričnost lika te ga dovesti u okrilje često korištenoga motiva pomahnitaloga, ludog znanstvenika. Glumački nastup Dafoea u skladu je s cjelinom koja i sama djeluje odveć teatralno. Nicholas Hoult, Lilly-Rose Depp i Bill Skarsgaard mnogo su se bolje snašli u svojim ulogama, no to ne pomaže da se film izdigne iznad razine prosječnosti.
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 6. veljače 2025.
