Nezaboravno i maštovito putovanje kroz vrijeme, prostor i neobične sudbine
Grand Tour, red. Miguel Gomes, Portugal, Italija, Francuska, Njemačka, Japan, Kina, 2024.
-
Film Grand Tour portugalskog redatelja Miguela Gomesa (najpoznatiji po filmu Tabu iz 2012.g.) jest film art nazora i ostvarenja, zavidnih i maštovitih pokušaja i uspjeha, film koji susreće stari kolonijalni svijet Azije i novi Covid 21-stoljetni uzbibani ritam ulica tog veličanstvenog kontinenta.
Dok je prašumasta močvarna kolonijalna sekvenca uvijek nekako opipljivo vlažna i tropska, ona susretanja s novim svijetom neona i boja isto je magična ali na posve drugačiji način. Dok je kolonijalni dio u stilu slapstick nijeme crnobijele komedije, ovaj moderni obojeni dio više je nalik Wong Kar Waiju ili Gasparu Noeu. To prožimanje ali i razdvajanje svjetova koji naizgled nemaju ništa zajedničko osim jedne neljubavne i gotovo luzerske priče, filmsko je tkivo kroz koje je možda katkada teško hoditi, no taj uporni hod se itekako isplati.
Smještena u 1918., godinu svršetka Velikog rata, kad su u Europi milom i silom nestajale velike carevine a krojio se jedan drugačiji i odvažniji svijet, smještena u ozračje centralne i istočne Azije, priča nas vodi u Vijetnam, Tajland, Burmu, Japan i Kinu. Sve neodređeno i s nepravim i netočnim ciljem, a cilj bi se mogao zvati i želja za lutanjem okupana melankoličnim osjećajem znanim i kao svjetska bol iliti spleen. Naš glavni čudnovati junak Edward je birokrat zaposlen u Burmi, možda i špijun koji se kreće susresti sa svojom zaručnicom Molly koju nije vidio sedam dugih godina. Slijedi im brak. Njih dvoje, neznanci jedno drugom, posve drugačije gledaju na tu takozvanu vezu. On je nezainteresiran i jalov ali agilan u pokušaju da pobjegne glavom bez obzira prije nego se taj brak ostvari. Ona pak potpuno spontana ali ustrajna poput bika, svog zaručnika ganja svim tim gore spomenutim zemljama da nam se čini da je u svojoj perzistentnosti gotovo nenormalna.
Glavni junaci su skroz različitih karaktera: on odsutan, melankoličan i gotovo spremno i oduševljujuće sam a ona željna društva, vesela, prpošna i nezaustavljivo uporna. Usput, Molly će upoznati još jednog muškarca koji će je zavoljeti, no ona će ga napustiti i krenuti za nečim puno zlokobnijim od proganjanja muškarca za kojeg misli da ga voli, sve zbog ponosa, sve zbog nesporazuma: krenut će u progon svoje vlastite smrti, bolesna i neočigledno turobna.
Kontrapunkti svjetova: tadanjeg – nama sada potpuno egzotičnog i dalekog, te novog – modernog prikaza gradova kroz koje nesuđeni ljubavnici prolaze, nespojivi su spoj lude lucidnosti autora Gomesa koji je sve sekvence igrane i odglumljene smjestio u rimski studio a pak avanturozne scene lutanja svijetom oivičio rendom snimljenim scenama u koronskoj Aziji 21.stoljeća. Film je snimljen u crnobijeloj tehnici no povremeno nenamjerno ili potpuno namjerno odluta u taj vizualno ludi neonski obojeni svijet potpuno nelogično prikazujući ljude s Covid maskama i mobilnim telefonima na ušima. Taj nerazmjer logike i nije toliko bitan, no itekako jest zabavan.
Priča jest univerzalna u svojoj biti pa je spajanje svjetova – negdanjih kolonijalnih i sadašnjih postglobalnih, način na koji je Gomes želio poručiti da se stvari ne mijenjaju, samo izmi te možda brzina življenja i pokoji kolorit. Diskrepancija tih svjetova jest očita no univerzalnost priče o nesretnom mladoženji koji bježi od zaručnice koja ga ganja svijetom jest isto tako postojana kako početkom 20. stoljeća tako i stotinu godina poslije. Taj pomalo komediografski moment filmu daje onaj nepredvidivo ludi tijek u maniri slapstick komedija s početka 20. stoljeća. Također, u filmu je doista nekoliko sekvenci koje ga mogu svrstati u moderne masterpieceove poput one s uzbibanih azijskih ulica u poetičnoj sceni vijugave prometnice gdje se muškarci voze na vespama uz zvukove valcera, totalno uigrani i sinkronizirani s ritmom glazbe. Također je scena večere na kojoj Molly upoznaje svog drugog muškarca, bogatog veleposjednika, čudnovata i zazorna, no veličanstvena u trenu kada operni pjevač zaurla ariju a svi se gosti razbježe.
I tako mic po mic, grad po grad, scena po scena, ovaj dvostruko ugođeni film dolazi svom kraju i tužnom razrješenju potrage za zaručnikom. Smrt mlade junakinje koja nije dočekala pravu ljubav čini se tako filmskom, tako markezovskom i frapantno tragičnom ali cijela njezina potraga i cijeli njegov bijeg unutar prizora od kojih zastaje dah ali i zastaje neka očekivanosti i realnost, daju filmu neku misiju spašavanja mašte i iluzija u vremenima kad smo toga lišeni. Dodajem i fakt da je Miguelu Gomesu, redatelju filma, pripala i nagrada za najbolju režiju na najrazvikanijem svjetskom filmskom festivalu – onome u Cannesu 2024. godine, što je i više nego dobra referenca. Film je bio i portugalski kandidat za Oscara za najbolji strani film, no nominaciju nije dobio.
U svakom slučaju, ovo je nezaboravno celuloidno djelo visokih standarda i nezaboravne mašte, posveta filmu u globalu, putovanjima, potragama za samima sobom i ponekim drugim, potragama za smislom koji je često tek smrt. U suštoj konačnici nepovoljno i depresivno, no tako nam je svima upisano, na kraju krajeva.
©Ivana Perić, FILMOVI.hr, 6. veljače 2025.
