Film Zapamtite Vukovar, redatelja Fadila Hadžića, dosad je javnosti prikazan dva puta: premijerno na ovogodišnjem Festivalu igranog filma u Puli te drugi (i nadam se posljednji) put 18. studenog 2008. godine na Prvom programu nacionalne televizije povodom obilježavanja godišnjice pada Vukovara. Film je u Puli dobio visoku ocjenu publike, no nakon drugog prikazivanja privukao je žestoku kritiku nekih braniteljskih udruga, kao i obitelji Siniše Glavaševića te ratne redakcije Hrvatskog radio Vukovara.
I to s pravom: Zapamtite Vukovar umjetnički je loš film koji publici neupoznatoj s činjenicama i kontekstom opisanim radnjom filma može stvoriti lažnu sliku zbivanja u Vukovaru 1991. godine.
Temeljni problem filma Zapamtite Vukovar leži u redateljevom nesupješnom kombiniranju fikcije i "činjenica". Kako sam kaže u odjavnoj špici filma, Hadžiću je temeljni izvor bio roman Glasom protiv topova Alenke Mirković, u kojoj su, kako autor kaže "autentični dokumentarni podaci o djelovanju Radija Vukovara". Kao ilustraciju redateljeve proizvoljnosti, prvo treba upozoriti na netočno naveden naziv knjige – on glasi 91,6 MHz – Glasom protiv topova – te na sintagmu "Radija Vukovara" koja je značenjski nejasna: ili redatelj ima problema sa sintaktičkim aspektom gramatike hrvatskog jezika pa ne zna kako se Radio Vukovar deklinira, ili jednostavno ne zna da je naziv radio stanice o kojoj u filmu govori Hrvatski radio Vukovar. No taj je problem zanemariv pored sljedećeg paradoksa: roman kao književno djelo predstavlja zaseban diskurzivni univerzum, i samim time nikako ne može biti izvorom ičeg autentičnog i istodobno dokumentarnog.
Glavna dilema leži u ovome: smijemo li u slučaju ovakve tragedije dozvoliti da se (zlo)upotrebljavaju stvarna imena ljudi, a da se mijenjaju činjenice iz njihovih života? Dokle seže umjetnička sloboda? Jesu li činjenice o zarobljavanju, mučenju i smrti Siniše Glavaševića, Branimira Polovine i ostalih junaka koji su završili u ledenom grobu na Ovčari podložne umjetničkoj interpretaciji, odnosno pukom ignoriranju?
No tu nam se nameće pitanje: kakav je film Hadžić uopće želio snimiti?
Ako je zaključiti na temelju odjavne špice filma, film je trebao biti dokumentaristički autentičan. U tom slučaju, izuzetno je neprimjereno što je redatelju glavni izvor informacija bio upravo roman, a ne primjerice dokumentarna građa iz Hrvatskog dokumentacijskog centra, ili pak transkripti haških svjedočenja civila i branitelja koji su preživjeli Vukovar. Sljedeći problematičan aspekt ovog, još uvijek hipotetski dokumentaristički autentičnog filma, odnosi se na imena likova. Naime, jedina stvarna imena koja je redatelj ostavio nepromijenjenima, imena su Siniše Glavaševića, Branimira Polovine, Blage Zadre, Vesne Bosanac te Ivice Arbanasa.
Sva ostala imena promijenjena su, ali toliko providno da svatko tko je imalo upoznat s vukovarskim kontekstom može dekriptirati svako ime. Od pet osoba koje redatelj spominje njihovim pravim imenom, trojica su mrtvi – Glavašević, Zadro i Polovina – a Ivicu Arbanasa, koji je živ i zdrav, Hadžić je u filmu ubio, po svoj prilici misleći kako i to odgovara činjenicama. S druge strane, Hadžić u filmu uopće ne navodi imena famozne Vukovarske trojke, Mile Mrkšića, Miroslava Radića te Veselina Šljivančanina, nego njihove identitete štiti navodeći ih tek posredno u odjavnoj špici, kao "trojicu zapovjednika JNA" koji su uz Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja u Haagu optuženi za ratne zločine na Ovčari.
Osim za činjenice, pojam autentičnosti u filmu Zapamtite Vukovar vezan je uvelike i za glumu. Saša Anočić, Ana Begić, Zijad Gračić i Goran Grgić doista nisu loši glumci, ali nitko od njih, da se izrazim kazališnim terminima, nije prešao rampu. Razlog tomu upravo je to što im je nedostajalo autentičnosti. Naravno da Saša Anočić nije mogao vjerodostojno odglumiti Sinišu Glavaševića kad je, osim što ima tek par riječi teksta u cijelome filmu, o Glavaševiću mogao saznati činjenice tek posredno, slušajući njegove izvještaje ili čitajući njegove Priče iz Vukovara. Redatelj Anočiću nije omogućio da upozna Glavaševićevu obitelj ili barem nekoga tko ga je dobro poznavao, kako bi se pripremio za ulogu.
Najuvjerljivija uloga u filmu sasvim je sigurno ona srpskog majora, koju tumači Izudin Bajrović, pri čemu i tu pohvalu treba shvatiti relativno, budući da su svi srpski likovi, pa tako i lik majora, loše odglumljeni – od neuvjerljivog izgovora, nedosljednog miješanja ekavice i ijekavice do potpuno stereotipno ružnog, prljavog i zlog negativca iz špageti vesterna. No, Bajrovićeva je uloga najuvjerljivija jer je lik majora de facto glavni lik filma; on je jedini trodimenzionalan. Sljedeći donekle uvjerljiv lik je Radojka, koju tumači Ana Begić, a koja je i napisana kao "Biba sa šajkačom i dugom cijevi". Ta je činjenica ujedno i jedini humorističan aspekt filma. Deklarativno glavni lik novinara Janka u filmu služi jedino za izgovaranje domoljubnih floskula majoru u lice te finalnu, praktički neizrečenu implikaciju da je Hrvatska prodala Vukovar.
Narativna struktura ima snažnih likova i snažnih motiva, no odnosi među njima praktički su nepostojeći. U nedostatku uvjerljive karakterizacije, Hadžić je pribjegao prokušanoj deus ex machina metodi: Vukovar u jednom trenutku pada i svi se likovi razilaze, na ovaj ili onaj način. Zapamtite Vukovar zapravo je vrsta pasije. Publika unaprijed zna zaplet, pa nije niti bilo potrebe za razradom likova, oni su ionako u svijesti publike već precizno ocrtani. Isusa/Vukovar ubijaju zli Židovi/Srbi pred očima indiferentnog Poncija Pilata/Međunarodne zajednice/Hrvatske. I doista, nakon gledanja filma, jedino što publika može jest mrziti Srbe. Zapamtite Vukovar ciljano je napravljen tako da publiku šokira svojom sirovošću, kako bi gledatelji konzumirali instant-katarzu u šalici za espresso, ne razmišljajući previše niti o formi, niti o sadržaju viđenoga.
© Bojan Glavašević, KULISA.eu, 3. prosinca 2008.
