Majstor filmske avangarde i filozof modernog postojanja

Crvena pustinja (Red Desert), red. Michelangelo Antonioni, Italija, Francuska, 1964.

• 

  Michelangelo Antonioni je kipar među filmskim režiserima. Zašto kažem kipar? Jer umije iskipariti takvu navalu posebnih osjećaja u gledatelja, ali sporim upornim vezom koji se katkada može učiniti bolno tvrdim.Tek nakon odgledanog, tek nakon proživljenog, shvaćamo zašto je uz samo neke rijetke jedan od najvećih. On nikako nije blag, nikako nije lagan i prozračan, nekad surov i težak kao masivni kamen iz kojeg kipari ljudske emocije, on je moderni sineastični Michelangelo Buonarroti. Iz kategorije superteškaša.

  Zašto uspoređivati dvojicu velikih? Osim osobnog imena, dijele strast za kiparenjem, možda zato. Ne zastaje li vam dah od iskiparene Piete? Ne zastaje li vam dah od posebnih previranja Antonionijevih junaka za koje ne znate jesu li vam toliko strani kao s onoga svijeta ili su vam toliko bliski kao iz nutrine vas samih?

  To kiparenje dušama gledatelja – jer tko to ne osjeti možda i nije dužan osjetiti, no definitivno zakinut je, to kiparenje dušama gledatelja katkada je bolno poput trna u prstu, katkad je zamorno poput uvijek istog večernjeg dnevnika, katkad je poražavajuće poput izgubljene bitke protiv velike bolesti, to kiparenje inim dušama bitno je i određujuće.

  Nije li Antonioni u svojim filmovima obuhvatio najveće preokupacije ljudske biti?

  Kako veli njegov junak iz Crvene pustinje, glavom i bradom Richard Harris, biznismen Corrado, upitan u što vjeruje: humanost, pravdu, socijalizam možda, pravdu za svakoga, ispravnost svijeta. No je li sve u moralu? Isti Corrado spavat će sa Giulianom, ženom svog prijatelja, isti Corrado okrenut će joj leđa u konačnici nespreman prepoznati njen čemer, isti Corrado koji se kune u humanost, kao brojni od nas otići će jer je tako lakše. To samo govori kakvi su ljudi u goloj biti, uplašeni, zaposleni sobom i nimalo empatični u krajnjoj svijesti.

  Ta mračna demonska slika ljudi, oslikana u svakom Antonionijevom filmu, nije upozorenje, nije niti inat kozmosu koji se raspada, jer to smo zaslužili svojim ponašanjem; ta mračna demonska slika kojom kipari Antonioni jest uvid u sve nas. Imamo i finih i lijepih osobina, spremni smo katkad na altruizme, morale i dužnosti, katkad volimo, no demoni u nama nikako ne spavaju. Demoni u nama su poput sablasnih sjena koje igraju na zidovima naših soba, koje lelujaju poput zavjesa, lelujaju i plaše nas.‚Dualnost čovjeka je općeprihvaćena, dualnost čovjeka je svedena na sivu, tu golublju boju koja govori malo. Jer nitko od nas neće zauvijek demonizirati, nitko od nas neće anđelovati. Sivom postajemo, sivom ostajemo.

  Antonioni je redatelj s kojim se ne da zezati. Antonioni je redatelj u kojeg trebamo ulagati naše strpljenje jer katarza koju nam proizvodi daleko je jača od male nesmotrenosti ka dosadi. On nas kao Bog kuša: ajmo vi koji ćete se dosađivati odustanite i nikada nećete doživjeti katarzu koju kiparim u vama samima. Uz Kurosawu, Dreyera, Bergmana i Hanekea jedan je od veličanstvenih, jedan je od besmrtnih.

  I zašto toliko obožavanje tog hladnog, jezgrovitog, ciničnog i pomalo umornog čovjeka Zašto admiracija u nečem toliko sumornom, alijenirajućem i beskrajno propitljivome? Tko se dosađuje neka izađe, kao da veli on sam, i time eliminira.

  

  Crvena pustinja iz 1964. zadnji je dio kvatrologije o ljudskoj egzistencijalnoj krizi, o ljubavi i njezinoj prolaznosti, o demonima u obliku običnog, pomalo intelektualizirajućeg pojedinca. Svi dijelovi kvatrologije (Avantura, Noć, Pomrčina, Crvena pustinja) redom su izvrsni, redom su traktati o nepovratnosti vremena, a prolazi sve: mladost, hrabrost, ljubav i moralnost. Svi smo suočeni sa smrću i Antonioni nam to ne propušta napomenuti. No dok je čekamo tako umorni, sumorni i tihi, mi možemo postati veseli, živi i glasni, jer čovjek je dualan, no češće od svega dopušta da bude siv. A Antonioni nam to ne oprašta.

  Junakinja Crvene pustinje opet je Antonionijeva glumica muza, prekrasna i čulna Monica Vitti. Ona je psihički rastrojena supruga dobrostojećeg industrijalca, majka malog dječaka, vrluda na tankim nožicama između zapušenih dimnjaka tvornica, između nemila svoje duše i draga svoje nade.

  Giuliana, ta naša junakinja, jednog istog sumornog dana, tumarajući unutar tvorničkog kompleksa, susrest će svoju nadu, Corrada, prijatelja svoga muža, koji je spreman prepoznati bol koju ona nosi. Malo po malo Giuliana će se otvarati, no prema kraju i konačnom preljubu shvatiti će da je sama. Ona mašta o brodu koji će je spasiti, o pjevu koji čuje i kojim pjeva sve oko nje, ona je djevojčica u tijelu tankonoge žene, čulnih usana i riđe kose, riđe kao pustinja iz naslova filma. A pustinja je sama njena duša koja gori od boli pa postaje crvena kao u zadnjim kadrovima filma gdje se pokušava ukrcati na brod koji plovi za nigdje i svugdje.

  

  Koliko je boja važna u filmu, koliko su prigušeni tonovi bitni a koliko oni strašno ekspozirajuće jarki, to zna svatko tko gleda filmove. Prigušena atmosfera Crvene pustinje prožeta je maglom, turbinama, starim brodovima koji nose koleru i dječju paralizu, atmosferom koja nosi tragediju čovječanstva koje umire. Dehumanizirajuća industrijalizacija je tek uvertira za nehumani izdanak postglobalne, duboko onečišćujuće atmosfere modernog vremena. U toj takozvanoj ružnoj ljepoti Antonioni je predosjetio klimu supernovog vremena i opet je majstor avangarde i koracima ispred svih. Tumačio je da ima nestvarne ljepote u dimnjacima, mašinama, sivim tmurnim zgradama isto kao i u proljetnim talijanskim krajolicima. Ovo drugo je navika, naviknuta ljepota, na ovo prvo se tek treba naviknuti.

  Alijeniranost modernog čovjeka koji se boji sjena, koji se boji vlastite duše, koji želi napasti kao zvijer ali plijena nema, toliko je u suprotnosti sa špiljskim čovjekom kojem je izgleda sve bilo jasno. No kada se počinje propitivati vlastita egzistencija, tu nastaje problem.

  Zastranjenost tankonoge Monice simbol je tankodušnog čovjeka današnjice koji pogubljen vrluda svemirom i čeka njegov kraj. Industrijalci u likovima njezinog muža, simpatičnog ali hladnog i neosjetljivog, te ljubavnika, isprva tankoćutnog i zainteresiranog, no u konačnici isto tako hladnog i neosjetljivog, predstavljaju većinu ljudi koji praktično hendlaju svijet i prihvaćaju tu novu ljepotu zlokobnog dimnjaka, ali umru bez da su isti svijet kompletno shvatili. Monica / Giuliana pak bojažljivo hodajući između vlastitih otkucaja srca i vlastitih sjena na zidovima, shvatiti će taj zloguki novi svijet i tako prolupati.

  

  Senzibilnostima nije mjesto među postindustrijalizacijama, postglobalizacijama, postkolonijalizmima, postkonstrukcijama svih varijanti; senzibilni pojedinci u takvim svjetovima budu pojedeni za doručak kao list salate, lako i neprimjetno.

  I što reći i što poručiti za kraj, kada je početak isti kao kraj, kraj isti kao početak, sa simbolikom zlogukih dimnjaka iz kojih izvire žuti dim? Dječak pita majku: kakav je to dim, i zašto je žut? Ona veli da je otrovan. Mogu li ptice umrijeti kad prolete kroz dim? Mogu ali su se naučile da više ne lete tamo, veli mater.

  I tako ona ne riješivši svoje paranoje i svoje psihoze hoda i dalje među dimnjacima, shvativši ipak konačno da joj tu nije mjesto i da tu nikada neće biti sretna.

  Film je dobitnik Zlatnog lava na Venecijanskom filmskom festivalu, a i danas je jedan od klasika filma uopće. Možda danas više aktualan nego 1964. kada je nastao. Hvala avangardistu Michelangelu  Antonioniju!

  ©Ivana Perić, FILMOVI.hr, 6. veljače 2025.

Piše:

Ivana
Perić