Ciklus koji ruši predrasude: Filmski portreti mentalnih stanja
Na terapiji: Mentalno zdravlje na filmu, ciklus filmova u Kinoteci
-
Zagrebačko kino Kinoteka ulazi u novu godinu filmskim ciklusom Na terapiji, posvećenim mentalnom zdravlju i činjenici da jedan od najpoznatijih filmova smješten u psihijatrijsku ustanovu Let iznad kukavičjeg gnijezda Miloša Formana, slavi 50. godišnjicu nastanka.
Bit mentalnog zdravlja kroz stoljeća promatrana je kroz razne prizme. Stigma mentalnih bolesnika dugo je bila istinska, a razgovor o njima gotovo tabu. Liječili su se egzorcizmima, hladnim kupkama, lobotomijama i elektrošokovima. Ti nehumani tretmani zaustavljeni su potpuno tek nedavno, mada terapija elektrošokovima još i dalje negdje perzistira. Dvije su prizme pogleda na mentalne bolesnike. Kao i sve što se nije razumjelo, njih se spaljivalo na lomačama, zatvaralo u logore ili ustanove za cijeli život ili ih se pak proglašavalo božanstvima ili šamanima kod nedovoljno razvijenih populacija. Niti jedno niti drugo nije bilo slavodobitno rješenje.
Srećom, kroz godine se spoznala bit i diferencijacija mentalnih ograničenja koji su grubo podijeljeni na neurotska (negubljenje veze s realnošću, u koje spadaju depresivno-anksiozni i kompulzivno-opsesivni poremećaji) te psihotična (gubljenje veze s realnošću – shizofrenija, manična depresija i druge psihoze).
Grubo podijeljeni bolesnici ipak se razlikuju po količini i veličini simptoma te načinu kako se prilagođavaju liječenju lijekovima te psihoterapijama ili na druge načine. Razne su individue, razni su poremećaji i razni načini prevladavanja bolesti. Ono što je najbitnije, kako je fino postavljeno u filmu Na Adamantu: nitko nije savršen – da se shvati da ti bolesnici prvo moraju uzeti lijekove, riješiti kemijski disbalans, a onda tek krenuti s radnom ili drugom terapijom koja ih vraća u realan život. Taj film također je uključen u ovaj ciklus.
Niz od tridesetak filmova koje je odabralo kino Kinoteka redom su hvaljeni filmovi, uglavnom iz 20. a nešto malo i iz 21. stoljeća. Neki su romansirane priče koje odudaraju od grube stvarnosti a neki uvjerljivi dokumenti ili uvjerljivi igrani sižei nečijeg stanja koje se proteže pod tu naslovnu tematiku.
Ciklus je podijeljen na nekoliko podciklusa, a pozabavio se osim standardnim psihijatrijsko-psihologijskim pristupom u liječenju, i antipsihijatrijskim pristupom koji govori o dehumanizaciji mentalnih bolesnika putem loših tretmana, pogubnoj predikatizaciji njihovih oboljenja te pretjeranoj medikaciji u tretmanu istih. Taj pristup nastao 1960-ih i danas je povremeno aktualan u procesu postavljanja dominantnog utjecaja društveno određenih standarda u odnosu na mentalne poteškoće.
Istina je međutim da su stoljećima diskreditirani i uklanjani na margine društva mentalni bolesnici tek pojavom boljih farmakoloških terapija i rješenja postali adekvatni za normalan život. Neprimjerena liječenja lobotomijom ili elektrošokovima činila su problem gorim nego što jest. Tek 20. stoljeće i pojava novih generacije lijekova za psihoze te neuroze čini život tim bolesnicima podnošljivim a ponekad se tako uklope u takozvane normalne uvjete da doista možemo reći – mentalna bolest više nije toliki bauk kao prije nekoliko stoljeća. U klasičnom pristupu ti bolesnici stalno moraju biti pod prismotrom liječnika ne bi li terapiju uzimali redovito jer samo terapija odgovarajućim farmacima daruje nadu u uspješno zalječenje. Nakon toga slijede terapije razgovorima, radne terapije, terapije umjetnošću, terapije tjelovježbom itd.
Možda nisu svi filmovi iz ovog ciklusa sto posto uvjerljivi poput recimo dosta holivudiziranoga Tri Evina lica sa sjajnom oskarovkom Joanne Wooodward u ulozi žene koja posjeduje mnogostruke ličnosti. Obično je ta mentalna poteškoća razdvajanja ličnosti vezana za tešku traumu u djetinjstvu, kada dijete ne bi li se obranilo i sačuvalo razum pribjegne raznim izmišljenim osobama unutar svoje osnovne ličnosti. Brojni su filmovi na tu temu. Tri Evina lica rađena su u suradnji s autoricom knjige koja je sama glavna junakinja, a čija sudba nije bila tako krasna kao ona glavne junakinje filma. Moramo znati da se 50-ih u Hollywoodu rijetko snimalo filmove loših svršetaka upravo zbog kino-blagajni koje nisu praštale takvu politiku. Krajem 1950-ih i 1960-tih kino-platna donose standardnije i realnije opise svakodnevlja, na filmu čak viđamo sramežljivu erotiku: oslobođenje tih godina u kina nosi europski Novi val ali i otvara platna za američki autorski film 1960-ih i 1970-ih, najjačih godina tamošnje kinematografije. Samo razorne i razbludne 1970-te, pa i razvoj antipsihijatrijskog pokreta, mogle su donijeti film Let iznad kukavičjeg gnijezda s Jackom Nickolsonom kao kvazi-pacijentom, zapravo mentalno zdravim kriminalcem koji radi izbjegavanja zatvora završi u mentalnoj instituciji. Tamo se namjeri na zlokobnu medicinsku sestru u izvedbi Louise Fletcher, koja postaje sinonim za demonsko na filmu, možda i više od male Linde Blair u Egzorcistu. Demonska Betty će slobodoumnog i neposlušnog Nicholsonova lika pretvoriti u biljku, konačno mu slomiti duh i bistar um, te nam film tako posredno govori što se zbilja moglo događati u mentalnim institucijama kroz stoljeća.
Jedan takav školski primjer bila je glumica iz 1930-ih Frances Farmer, po kojoj je ime dobila kći Kurta Cobaina, glumica pomalo nestabilnog prosedea no koja je završila nesretno u institucijskom rigidnom sistemu američkih 1940-ih kada se mentalni problem još rješavao lobotomijom mozga i strašnim šok-terapijama. Frances je kao i Jack u Letu postala uništena biljčica, a koliko li je takvih pomalo neprilagođenih individua zbog institucijskog režima tadašnjih godina i loših liječničkih tretmana jednostavno ugušeno.
Šteta što se Kinotečani nisu odlučili prikazati i film Frances – po meni je to jedna od najboljih uloga tada mlade Jessice Lange. No tu su u ciklusu i bravurozni dokumenti vremena, igrana i doku biserna djela iz mitske ogrlice mentalnog propadanja takvih persona kroz prošlost. Nabrojat ću samo one meni značajnije, što ne znači da i ovi drugi naslovi nisu isto tako utjecajni i značajni no jednostavno ne stanu svi:
Melankolija Larsa Von Triera sa sjajnom Kristen Dunst u ulozi depresivne suicidne pacijentice u osvit vlastite i svjetske katastrofe kao metafore; Sati Stephena Daldryja koji u jednoj od epizoda uprizoruje zadnje dane poznate pjesnikinje Virginije Woolf; Žena pod utjecajem, možda po meni i najbolji film iz ciklusa o manijakalnoj no nježnoj osobi koja je neprilagođena svijetu oko sebe ili je svijet neprilagođen njoj u izvedbi divne Gene Rowlands u djelu njena muža Johna Cassavetesa; Sjaj u travi, o nesretnoj djevojci koja zbog seksualnih zabrana i tabua te društvenih strogih normi pada u očajna stanja kao najbolja uloga Natalie Wood; Persona, nenadmašnog barda koji je snimao ženske histerije i zakučastosti, zapravo nesreće i tuge okrenute u patologiju. Kinoteka se odlučila prikazati uradak Persona, mada je njegov film Kroz tamno ogledalo možda bolji uvid u mračna stanja mentalne patologije.
Moram spomenuti još 2 po meni sjajna naslova iz ciklusa, i to relativno novija filma koje nosi isti glumac Paul Mescal – naslovi Stranci poput nas i Nakon sunca postali su obvezni must see u filmskome svijetu zadnjih godina, a zašto, to prosudite sami.
Tu je i pravi filmski klasik: Freud Johna Hustona, o klasiku psihoanalize Sigmundu Freudu u izvedbi nježnog Montgomeryja Clifta.
Ciklus će se prikazivati do kraja veljače, a također šteta što nisu prikazani veliki naslovi iz te srodne tematike – francuski Betty Blue o shizofreničnoj Betty u izvedbi maestralne generacijske ikone Beatrice Dalle te recimo Žudnja za životom Vincenta Minellija o shizofrenom genijalcu i slikaru Vincentu Van Goghu koji si je uslijed jednog od histerijskih halova odrezao uho. Iako više pamtim izvedbu Anthonyja Quinna kao Gauguina, Kirk Douglas kao Van Gogh ostvario je možda ulogu karijere.
Svaka pohvala Kinoteci. Naravno, svi filmovi kojih se sjetimo na tematiku mentalnih oboljenja nikako nisu mogli stati u izbor, no njihov odabir itekako je dobar i sadržajan.
©Ivana Perić, FILMOVI.hr, 4. veljače 2025.
Piše:

Perić