Islandska melankolija i poetična priča o gubitku
Kad svane dan, red. Rúnar Rúnarsson, Island, Nizozemska, Hrvatska, Francuska, 2024.
-
Island je zemlja žestokih kontrasta. Najpoznatiji kao zemlja vatre i leda, uvijek aktivnih vulkana i ledenjaka koji su perpetuum mobile, dao je svijetu neponovljivu rock divu Björk ali i uvelike aktivnog zanimljivog i svježeg mladog redatelja Rúnara Rúnarssona. Nije nam nepoznat taj Rúnarsson. Gostovao je sa svojim filmovima Vulkan, Vrapci i Eho na hrvatskim festivalima, a obično nam donosi prikaz malih nuklearnih zajednica – bilo povezanih krvnim srodstvom, bilo senzibilitetom, bilo pripadnošću određenoj dobnoj strukturi.
Njegov zadnji dugi igrani film Kad svane dan (Ljósbrot) prikazao se u sekciji Izvjestan pogled na Cannesu 2024. te u sekciji Ponovno s nama na Zagreb film festivalu iste godine. Spomenimo i fakt da je film nastao u koprodukciji Islanda, Nizozemske, Francuske i Hrvatske. Opet je to mala a sveobuhvatna priča o običnim ljudima koji su suočeni s gubitkom, odrastanjem i sazrijevanjem.
Smješten u razgledničke islandske krajolike, jer jedan od likova Rúnarssonovih filmova svakako je i rodni mu Island, film donosi priču o mlađahnoj Uni (Elín Hall), studentici umjetnosti i biseksualki koja u automobilskoj nesreći gubi svog novog dečka. Diddi (Baldur Einarsson) trebao je ostaviti svoju dotadašnju djevojku Klaru (Katla Njálsdóttir) te započeti novi život s Unom. No u sve se uplela tragedija te su obje djevojke ostale bez Diddija, no kako to očekivano biva, našle su jedna drugu.
Film nudi prepoznatljive islandske obrise, one najpoznatije i najveće tamošnje reykjavičke crkve Hallgrímskirkja gdje se događa ceremonija u čast preminulog mladića, zatim mračni i hladni Atlantik koji kupa obale otoka te krajobraze koji govore da smo negdje na razmeđi euroameričkih puteva, tamo gdje se spajaju ploče – one tektonske.
Mladci u filmu nisu nimalo drugačiji od mladaca iz drugih krajeva svijeta: okrenuti su uživanjima, opijanjima, drogiranjima i rock muzici. Sve je to slično, pa je film univerzalnom pričom spreman pokrenuti mnoge tektonske ploče unutar samih gledatelja koji se svakako mogu poistovjetiti. Mala priča ispričana poetično i mirno ipak je korak unazad tog plodnog i nagrađivanog režisera koji u karijeri ima preko stotinu nagrada za svoje filmove – što kratkiše, što one dugog igranog karaktera. Prijašnje priče bile su oporije, značajnije i više originalne od ove. U ovom filmskom jelu fali nam šuga ili safta, iako jelo jest ukusno. Nimalo pretenciozno, nimalo lako, nimalo beznačajno. No ipak, prosječno.
Odrednica koja možda ipak daje ovome filmu neku značajnost jesu krasna fotografija te glazba, a ova potonja – gotovo maestralna i omamljujuća, hipnotična i veličanstvena, čini mi se da je zalutala iz neke druge galaksije i iz nekog posve drugačijeg filma. Glazbena tema filma (Odi et amo ili Mrzim te i volim te bazirana na poemi rimskog antičkog pjesnika Katula) djelo je pokojnog islandskog umjetnika i kompozitora Jóhanna Jóhannssona koji je glazbu pisao i za Sicario, Teoriju svega i bio dobitnik Zlatnog globusa. Umjetnik je nažalost tragično preminuo 2018. godine. Recimo i da je glavna glumica Elín Hall koja je utjelovila Unu – vrlo androginog i specifičnog izgleda, inače islandska pjevačica a da njezina suparnica Klara izgleda skoro identično pa se u krasnoj zrcalnoj sceni gdje se njihova lica pretapaju u jedno u staklu prozora vidi utjecaj velikana poput Ingmara Bergmana, napose iz sekvenci njegove Persone.
I doista, te djevojke koje ujedinjuje ljubav prema istom mladiću, sada pokojnome, ujedini potom i tuga te izgubljenost, nalaze potporu jedna u drugoj kad su se to najmanje nadale. Susret duša u svemiru jest ono što pjesnici kao čuđenje u svijetu ispjevavaju otkad je svijeta i vijeka, a to je poanta i ovog lijepog i taktilnog ali opet ne toliko sugestivnog i uspjelog filma. Da bi dosegnuo zone nezaborava, film treba neku odrednicu koja ga baca u ralje omamljujućeg i pamtljivog, no imam dojam nažalost da ću ovaj film vrlo brzo zaboraviti.
Šteta, jer priča je dosta obećavala, no sukob rivalki gotovo i nije bio sukob, tek prešutan, jer Klara je sigurno znala više no što je govorila. To prešućivanje jest snaga filma koji ne igra na prvu loptu, no kao što rekoh, osim modre upečatljive fotografije i atmosfere te dobre zamisli, film ipak ne nudi mnogo.
Od Rúnara Rúnarssona u sljedećoj sekvenci igranog serijala o izgubljenim a pronađenim malim i velikim ljudima smještenima na vrištine islandskih pejzaža očekujemo ipak bravurozniju i hrabriju priču koja će biti stepenica unaprijed, a ne unazad. Autor je to velikog potencijala i treba mu i ovakve prosjeke oprostiti.
©Ivana Perić, FILMOVI.hr, 29. siječnja 2025.
Piše:

Perić