Intrige iza zatvorenih vrata: Kontroverze, moć i crkvene dualnosti

Konklava (Conclave), red. Edward Berger, Velika Britanija, 2024.

  • Film koji su mnogi proglasili kontroverznim i koji je podigao mnogo prašine, novi je uradak redatelja nagrađenog Oscarom (Na Zapadu ništa novo) Edwarda Bergera. Konklava je klasificirana kao politička triler-drama. Snimljena je prema romanu britanskog autora i nekadašnjeg novinara Roberta Harrisa, koji preferira povijesne teme u pisanju fikcije, a mnogi radovi su mu ekranizirani.

    Edward Berger je za Konklavu okupio izuzetan glumački kadar kojeg ne treba posebno niti predstavljati, iako bi se o svakom glumcu mogao napisati članak za sebe. Uloge tumače: Ralph Fiennes, Stanley Tucci, John Lithgow, Sergio Castellito i Isabella Rosselini, te su njihove izvedbe dodatno obogatile sam film.

    Biskup Robert Barron navodno je na svojim društvenim mrežama pozivao sve da bježe glavom bez obzira od ovog filma. Neki drugi su sitničavo pratili koje su se pogreške dogodile s teološke strane unutar filma (in pectore, pravila vezana uz sveti red i slično), zaboravljajući kako je ovdje ipak riječ o filmu odnosno fikciji, a ne dokumentarnom djelu, te kako su neki momenti u filmu u službi i duhu same radnje umjetničkog djela. Međutim, već bi trebali biti naviknuti na to da bilo koji film koji dotiče crkvena pitanja podigne prašinu i kontroverzu, nerijetko i besmislenu.

    Za neupućene, iako smatram kako takvih ima malo, konklava označava vijećanje kojim se izabire novi papa. Kao zanimljivost mogu navesti informaciju kako konklava nekoć nije izgledala kao danas: u početku crkvene povijesti pape su sami birali svoje nasljednike. Tek kasnije, kada je kršćanstvo proglašeno državnom religijom za vrijeme Konstantina Velikog, u izbor papinih nasljednika počeli su se miješati carevi. Postupno se kroz crkvenu povijest formulirala ideja o formi konklave, pa tek kroz 11. stoljeće poprima određenu sličnost konklavi s odrednicama koje su nam poznate i danas, dok je na sinodi iz 1139. definitivno utvrđeno kako izbornici moraju biti kardinali i kako se papu bira dvotrećinskom većinom, te je zadnje preinake vezane uz samu konklavu donio papa Ivan Pavao II. No, nećemo ići u detalje. Nas zanima sam film.

    Filmska radnja počinje u trenutku kada papa koji je bio progresivan iznenada premine, a članovi Kardinalskog zbora bivaju pozvani u Vatikan kako bi vođeni dekanom kardinalom Lawrencom bili prisutni na konklavi, te iza zaključanih vrata izabrali novog papu. Radnja samog filma je zapravo izuzetno trivijalna, ako stvari pojednostavimo, međutim sam film, iako privatno volim gledati potpuno drugačije filmove i ne bih izabrala ovaj za svoj odlazak u kino, prilično odskače. Redateljski pristup pomalo je pomaknuo stvari. Upotrebom tišine, koristio je prostor na neobičan način, zatim je tu uporaba boje, glazbe, istančan senzibilitet za detalje koji portretiraju i dodatno zaokružuju atmosferu, netipična rješenja kamere koja donose zanimljive i neočekivane kadrove.

    Legitimno je pitanje i zašto gledati uopće film koji dva sata govori o intrigama koje se zbivaju iza zaključanih vrata. Može se vrlo lako govoriti kako je u fokusu filma zapravo prisutna dualnost koja posjeduje unutarnju dinamiku, oživljavajući film komorne tematike iznutra. Dualnost između samih strujanja unutar Crkve koja ima oprečno konzervativna i liberalna opredijeljena, dualnost ukorijenjena u samoj ljudskoj prirodi svakog pojedinca, dualnost između vjere i sumnje, kao i tezu razvijenu unutar filma kako sigurnost vodi u propast, jer ako si previše siguran, nećeš propitivati samog sebe i takva sigurnost nagriza sve ostale vrijednosti. Osim dualnosti, u fokusu je i pozicija moći, te je vjerodostojno prikazano kako ona mijenja ljude i kako su zbog moći ljudi u stanju prijeći sve granice, ali niti to nije neka novost. Kardinali Lawrence, Bellini, Trembley, Tedesco i Adeyemi na stanovit su način portretirane arhetipske uloge svećenika prema svojim motivacijama i sklonostima. Ako su šokantne (nekima jesu, nekima nisu), tijekom filma izlaze na vidjelo brojne istine koje križaju s popisa određene kandidate za papu, i to jednog po jednog, stvarajući priličnu napetost.

    Zakulisne igre, lobiranja, određen način govora i ponašanja, tipičan je za diplomaciju klera, iako su stigli prigovori sa strane Crkve da ih se negativno prikazalo, kako kler nije takav. Nije li? Sasvim sigurno unutar klerikalnih redova ima prekrasnih pojedinaca, koje u filmskoj stvarnosti portretiraju kardinal Lawrence i kardinal  Benitezu, međutim u pravoj stvarnosti unutar klera svašta se događa i prešutno dopušta, nažalost. Isabella Rosselini potvrdila je autentičnost ulovljenoga katoličkog duha u filmu prilikom jednog okruglog stola za novinare, budući da je početak njezina formativna obrazovanja vezan uz časne sestre.  Međutim, tu ne vidim neku osobitu kontroverznost, jer nažalost na visokim pozicijama, možemo povući paralelu, možda vjernicima blasfemičnu, ali unutar velikih korporacija, na samom vrhu događaju se slične stvari i intrige, kao i u brojnim filmovima povijesne tematike čija se radnja događa na nekom dvoru. Očigledno još uvijek vlada određena doza tabua vezana uz crkvena pitanja, ali masama je iz nekog razloga to potentna tema, jer u suprotnom inače ne bi dobro prolazile serije niti filmovi takve tematike koji su produkcijski izrazito nabrijani, a u zadnje vrijeme vlada poplava filmskog interesa za pape.

    Povoljne kritike Konklava je dobila zbog glumačkih ostvarenja u filmu. Na početku sam spomenula kako su imena doista impresivna, te ako se istražuje po internetu i sluša izjave, intervjue i okrugle stolove, moći će se čuti puno zanimljivih stvari. U ovom osvrtu odbijam izdvojiti ime jednog ili dva glumca, namjerno, jer bi to bilo potpuno očekivano učiniti i izdvojiti nečije kvalitete, ali za kompaktnost filma ove razine, bila je nužna dobra uigranost i međusobna interakcija glumaca, gotovo kao na kazališnoj razini, a ne samo vlastito ostvarenje uloge, koje je u startu moralo biti neupitno, zbog čega su se neki pojedinci odmah nametnuli kao kandidati za svoje uloge. Doista, glumačka interakcija je prekrasna u ovom filmu. Često je obojena konfliktima, dramama, raspravama, nadmudrivanjima ili razgovorom, ali posebna je, čemu sigurno pomaže izvrsno napravljen i adaptiran scenarij Petera Straughana.

    Navodno najveću kontroverzu i pomalo sablazan, film je izazvao zbog zapleta i raspleta na kraju, što mi se čak pomalo čini smiješnim. Ako ne zaboravimo kako je ovo film i fikcija (oprez, jer slijedi mogući spoiler), unutar sukobljenih strana konzervativnog i liberalnog opredijeljena koje jednako spletkare i na neki su način iskvarene, na mjesto pape ipak biva neočekivano izabran kardinal (iako je iskustvenom filmofilu predvidljivo da će se i to dogoditi) koji djeluje kao apostol Ivan, izrazito duhovan, što se čak može shvatiti kao sretan kraj, jer je izabran netko dostojan, netko tko doista živi i promišlja kršćanski duh. Međutim i tu se događa zaplet, jer se razotkriva kako je izabrani kardinal interspolan. Ali onda se možemo vratiti na izgovorenu rečenicu unutar samog filma kako nitko nije idealan, nego je kao kandidat pozvan služiti idealu. I možda je to cijela poanta. Međutim iako je činjenica kako je 1,7 posto ljudi interspolno, znači nije nešto što se ne događa, ponovno ne vidim razloga za toliku kontroverzu, iako shvaćam kako je moglo uznemiriti duhove, jer postoji određena masa ljudi koja još uvijek kleči na trgu subotom koristeći molitvu u ucjenjivačke svrhe i što je najgore, postoje i strujanja unutar Crkve koja podupiru takav radikalan aktivizam. Postoji i mnogo gora masa ljudi, ali nećemo sada o tome. Ako se slijedi kršćansko učenje, kolikogod se ljudskost transcendentira, ona se izvorno i prihvaća i ništa joj ne bi trebalo biti strano, te bi trebalo vladati milosrđe, jer one dvije Isusove zapovijedi bi trebale u svakom trenutku u životu katolika, bilo kojeg kršćanina, biti iznad svih drugih, i u tome je možda najveći problem institucionaliziranih religija i njihova kontroverza i razlog zašto se uvijek doživljavaju napadnutima, čak i kada to nisu, a nedvojbeno vole sitničavo štititi određene stvari koje nemaju veze s onim što je bitno za esenciju stvari.

    Realna kritika i osvrt ovog filma nameću mi mišljenje kako definitivno postoje razlozi zbog kojeg Konklavu kao film vrijedi pogledati. Zanimljivo je ostvarenje, iako je sputano žanrom i zadanim okvirima koji nisu za svakog gledatelja. Međutim, nisam ga doživjela toliko kontroverznim filmom, koliko više djelom koje progovara među ostalima o ljudskoj dualnoj prirodi i slabosti, suočeno pred pozicijama moći pod natprosječnim pritiskom.

    © Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 29. siječnja 2025.

kritike i eseji