Filmski svijet Hirokazua Kore-ede: Majstor svakodnevice i ljudske sudbine

Hirokazu Kore-eda (6. lipnja 1962.), japanski filmski redatelj i scenarist

• 

  Dugo nisam plakao tijekom nekog filma, ali prošli vikend gledajući Čudovište – i to sasvim slučajno jer nas ideja izlaska među ljude počinje pretvarati u agorafobe pune tjeskobe i postaje uzaludno i od života otkinuto vrijeme, prvo sam nakon petnaestak minuta promrmljao: ovaj će nas film emocionalno polomiti, da bih posljednjih četrdesetak gledao i jecao. Suze su curile, ona me grlila, a plač nije bio samo prolom tuge nego i zadivljen, blistav i predan cvilež nad sjedinjenom ljepotom i strahotom koje su ljudi, društvo, svijet i rasplesani planeti – nenadani, nenametljivi i velikodušni dar umjetničkog majstorstva Hirokazua Kore-ede.

  Usprkos činjenici da se režijom bavi već više od dvadeset godina i da su mu filmovi hvaljeni od strane svjetskih kritičara i nagrađivani na najvažnijim festivalima, japanski redatelj Hirokazu Kore-eda i danas je relativno nepoznat široj publici. Upravo su zato filmovi prikazani nedavno u emisiji Posebni dodaci na Trećem programu HRT-a, pružili dobru priliku da se upoznamo s njegovom recentnom stvaralačkom fazom, temama i stilom.

  

  Hirokazu Kore-eda, rođen 1962. godine u Tokiju, japanski je filmski redatelj, producent, scenarist i montažer koji je s radom započeo snimajući dokumentarce za televiziju da bi sredinom devedesetih debitirao dugometražnim igranim filmom Sablasna svjetlost (1995.) za koji je odmah nagrađen na Festivalu u Veneciji. Njegovi su filmovi većinom intimne obiteljske drame, sporog tempa i prigušene osjećajnosti, bogati svakodnevnim detaljima i prožeti dubokim humanizmom. Radi se o vrsti filmova čija je tema svakodnevni život takozvanih običnih ljudi, filmova koji u japanskoj kinematografiji imaju dugu i slavnu tradiciju a čiji su najslavniji proponenti Yasujirō Ozu i Mikio Naruse. Upravo Kore-edu filmski kritičari često proglašavaju nasljednikom velikog Ozua, no on sam na ove usporedbe i komplimente odgovara pozivajući se na njemu puno važniji utjecaj britanskog majstora Kena Loacha. Kore-eda surađuje uglavnom s istim glumcima koji izvode varijacije ključnih tema i pomažu da njegovi filmovi budu prožeti specifičnim i jedinstvenim karakterima. U filmovima istražuje i promatra različite aspekte japanske obitelji u eri društvene tranzicije i ekonomske neizvjesnosti. Kada je u svibnju 2018. osvojio Zlatnu palmu na Festivalu u Cannesu za film Obiteljske veze, postao je prvi japanski redatelj koji je tu čast osigurao u posljednjih 20 godina, budući da je Imamura Shōhei osvojio nagradu za Jegulju 1997.

  Obitelj i obiteljski odnosi središnja su tema gotovo svakog Kore-edinog filma no radi se o obiteljima koje obilježava neka vrsta nesavršenosti, odsutnosti ili nedostatka – samoubojstvo supruga u Sablasnoj svjetlosti, majka koja napušta četvero djece u Nitko to ne zna (2004.), okupljanje obitelji koja žali za prerano preminulim sinom u Kreće se (2008.) ili roditelji koji saznaju da im je sin zamijenjen pri porodu u Kakav otac takav sin ( 2013.). Kore-edine obitelji često upravo u situaciji kada jedan od članova odlazi ili umire pokazuju svoje pravo lice. Sam redatelj o ovome kaže: „Obitelj nije uistinu prava dok se ne raspadne; tek tada, razdvojeni, njeni članovi postaju obitelj.“

  

  Informirani autorovim počecima u dokumentarizmu, to su filmovi određeni emocionalnim odnosima, nježne meditacije o životu prepune suosjećanja i ljubavi prema čovjeku, koje definiraju momenti svakodnevnog života bez velikih gesti i sentimentalnosti. Pažnju koju Hirokazu Kore-eda posvećuje svakodnevici, bezbrojnim i naizgled beznačajnim trenucima koji zapravo i čine ljudski život, svakako bi trebalo shvatiti u kontekstu smrti koja igra važnu ulogu u njegovim filmovima. Smrt produbljuje i osmišljava naše osjećanje života, dajući čak i najbanalnijim radnjama i trenucima na važnosti i dubini, a tako funkcionira i u djelu Hirokazua Kore-ede.

  Upravo se tom temom bavi njegov drugi film, po mnogima autorovo remek-djelo Život poslije smrti (1998.) u kojem Kore-eda nastavlja istraživati kompleksne odnose između sjećanja, gubitka, žaljenja i istine. Istovremeno dubok, ozbiljan i prožet humorom, Život poslije smrti istražuje što se događa s one strane u takozvanom drugom svijetu. Smješten u nekoj vrsti birokratskog čistilišta gdje nedavno preminuli pred komisijom u roku od tri dana moraju odabrati jedno jedino sjećanje koje će ponijeti u vječnost a sva ostala sjećanja, sve što čini njihov život, bit će izbrisana. Odabrano sjećanje zatim djelatnici čistilišta nastoje pretvoriti u kratak film koji će postati njihova jedina veza sa prošlošću. Majstorski ispreplićući dokumentarni i igrani materijal odnosno svjedočanstva stvarnih ljudi iz prethodnog dokumentarnog projekta s onim igrano-filmskim, to jest odglumljenim, Kore-eda uspijeva naturalistički, svjetovni stilski pristup gotovo neprimjetno pretvoriti u duboko poetičan, intenzivan pogled na gubitak, prolaznost, sjećanje i samu filmsku umjetnost.

  

  Kontrast između dokumentarnog pristupa – upotreba prirodnog svjetla, kamera iz ruke, korištenje profesionalaca i naturščika – i fantastične teme, ovom filmu daje zapanjujuću neposrednost kojom nas redatelj uvlači u vlastitu meditaciju o vrijednosti i smislu života. „Nije sve dragocjeno o nama jednostavno u nama“, kaže Kore-eda. „Kada shvatimo da smo dragocjeni dio tuđeg života, drugačije počinjemo cijeniti vlastiti.“ Ovo je film koji pršti dobrotom, suosjećanjem, ljubavlju i poštovanjem prema sudbini čovjeka na zemlji.

  Nitko to ne zna, snimljen 2004., temelji se na stvarnim događajima koji su 1988. potresli japansko društvo. Film prati četvero malodobne djece koje napušta njihova majka. Djeca: dva dječaka i dvije djevojčice u dobi od 5 do 12 godina, sva imaju različite očeve a samo najstariji sin Akira pohađa školu. Njihova majka Keiko je mlada i nesretna žena uhvaćena u mrežu iluzija i neostvarenih želja. Upoznavši novog muškarca Keiko ostavlja Akiri da se brine za svoje sestre i brata. Labavo strukturiran oko četiri godišnja doba, film Nitko to ne zna gledatelju se polako otkriva u dugom nizu epizoda čiji se ton razvija od komičnog do izrazito tragičnog kako se situacija sa djecom pogoršava. U pitanju je egzistencijalna drama s odlično razrađenim i profiliranim likovima, većinom smještena u jednom skučenom tokijskom stanu koja kroz godinu dana polako i nježno rekreira čudesan i ranjiv, neodgovoran i strašan svijet djetinjstva bez roditeljskog nadzora.

  

  Kreće se iz 2008. još je jedan vrhunac u karijeri Hirokazua Kore-ede i navodno vrlo osoban film snimljen nakon smrti njegove majke. Često uspoređivan sa Ozuovim remekdjelom Tokijska priča, film Kreće se na jednostavan, gotovo spokojan način promatra okupljanje jedne disfunkcionalne obitelji na obljetnicu tragične smrti najstarijeg sina. Kore-eda svojim nijansiranim i mudrim pristupom uspijeva transformirati banalne, prolazne i svakodnevne stvari u značenjem i smislom ispunjene vječne istine. I ovaj film provlači Kore-edine najdraže tematske motive: sjećanje, smrt i strah od gubitka, kroz obiteljsku dinamiku, nesređene odnose i kontekst suvremenog japanskog društva. Kreće se uz humor, nostalgiju i obiteljske trzavice nježno i suptilno progovara o nekim od najvažnijih pitanja koja se tiču svakoga od nas.

  Vizualno promišljeni, majstorski režirani i sa puno pažnje posvećene detaljima, Kore-edini filmovi spajanjem zavodljive intimnosti dokumentarnog i formalne ljepote igranog uspijevaju baciti novo, drugačije i jedinstveno svjetlo na ljudsku egzistenciju. U pitanju su filmovi satkani od trenutaka, slika, pogleda i osmijeha, priče u kojima nema heroja, superheroja ni antiheroja, umjetnička djela koja nam jednostavno pokušavaju prikazati ljude kakvi oni zaista jesu.

  Hirokazu Kore-eda jedan je od najzanimljivijih svjetskih filmaša, autor čije bi filmove svakako trebalo gledati.

  

  I za kraj, da se vratim vlastitim suzama i filmu Čudovište. Naizgled pun svakodnevice, banalnih radnji i detalja te isprva zavaravajuće mozaične strukture, Kore-eda kumulativnim efektom i pažljivom orkestracijom raspršenih detalja uspijeva dati i iznimno uvjerljive psihološke profile karaktera ali i panoramski prikaz društva rastrganog sumnjom, nasiljem i spašavanog iznova i iznova nježnošću, dobrotom i ljubavlju. Kroz priču o prijateljstvu dva osnovnoškolca, većim dijelom sasvim bez upotrebe glazbe, bez ekstravagantnih rakursa ili pokreta kamere uspijeva u jedan kozmički celuloidni tren sjediniti i univerzum i pojedinačne živote u smislen, iako ne i sasvim harmoničan odnos. On ne objašnjava nego pokazuje i više je filmskog i ovog našeg smrtnog života sažeo u nekoliko naoko nevažnih motiva kao što su ponavljajuća situacija u kojoj neki od protagonista ostaje samo s jednom tenisicom  ili zvukom koji spašava učitelja od samoubojstva i zvuči kao brodska sirena da bi poslije saznali kako se radi o ključnoj sceni razumijevanja između školske ravnateljice i jednog od dječaka. No mjesto u filmu gdje čitava stvar prelazi u više sfere i postaje gotovo transcendentalno prozirna, krhka i lijepa, scena je oluje i odrona zemlje kada majka jednog od dječaka i njihov učitelj očajnički brišu blato s prozora u šumi ostavljenog vagona koju Kore-eda snima iznutra i dok kiša pljušti, blato se slijeva a njihove ruke pokušavaju obrisati i vidjeti jesu li djeca unutra – postaje lansirna rampa s koje ovaj film polijeće među najveće filmaše u sazviježđe gdje obitavaju autori, kao i njegov neosporni uzor Yasujirō Ozu, i tad ovaj film prestaje biti kronika društva, komorna drama, dječji film te se uzdiže u univerzalni iskaz ljudske sudbine na zemlji.

  © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 29. siječnja 2025.

Piše:

Nikola
Strašek