Magijski realizam u raskošnoj sapunici
Kao voda za čokoladu (Como agua para chocolate), TV-serija, sezona 1, SAD, Meksiko, HBO Max, 2024.
-
Kada je Laura Esquivel, tada inače poznatija kao scenaristica, 1987. godine objavila u Meksiku roman Kao voda za čokoladu, djelo je instantno postalo bestseler, no kritika mu nije bila osobito naklonjena. Nastao u doba kada je magijski realizam postao vrlo zlorabljen modus i termin, autorica ga je povezivala s povijesnom romansom i egzotizmom, dakle onime čemu se inače opirao jer su autori i autorice koji su ga koristili bili vrlo svjesni da ga zapadna publika može doživjeti kao nešto neobično i egzotično. Esquivel je radnju smjestila u prijeloman povijesni trenutak za moderni Meksiko – meksičku revoluciju, te u društveni kontekst zemljoposjedničke klase kojoj su revolucionari nastojali oduzeti socijalni primat. Međutim roman je historijski kontekst uzimao tek kao pozadinu, raskošnu i pustolovnu, neobičnu kulisu koja je omogućila autorici da posegne za tipičnom fabularnom kombinatorikom ljubavnih priča. U središte je razmatranja postavila ljubavnu priču temeljenu na strategijama romanse pa su Pedro i Tita dvoje lijepih i dobrih junaka koji moraju proći brojne prepreke na putu ostvarivanja svoga ljubavnoga projekta. Prepreke im postavljaju likovi odmagača, u ovom slučaju su to roditelji, ljubomorne sestre, obiteljska neprijateljstva iz prošlosti te krute lokalne tradicije. Pritom se javljaju i likovi pomagača poput sluškinje Nache koja u ljubavnom odnosu protagonista vidi odjek vlastite neostvarene ljubavi. Takav koncept ljubavi veće od života potom je utkan u konkretan povijesni kontekst, no on je priči prirodan da bi joj dao štih uzbudljivosti i nepredvidljivosti emocionalnoga odnosa koji se razvija tijekom turbulentnih društvenih i političkih preturbacija, premda roman povijesno-političko-društveni procesi uopće ne zanimaju.
Priča je to o veleposjednici i udovici Eleni – krutoj, uštogljenoj i rigidno strogoj ženi koja nije uspjela proraditi emocionalne probleme iz prošlosti, što se odrazilo na njezine odgojne metode i majčinske osjećaje naspram triju kćeri. Najstarija Rosaura neugledna je i u svemu se povlađuje majci, koja joj nastoji pronaći ženika. Srednja Gertrudis lijepa je i strastvena te jedina prema kojoj majka iskazuje osjećaje, pa čak i nakon što bježi od kuće s revolucionarima nižega klasnoga statusa te postaje jednom od njih. Najmlađa Tita, odrasla sa sluškinjom Nachom u kuhinji te izrazito nadarena za kuhanje, inteligentna je mlada žena koja shvaća i bolno doživljava majčin prijezir kojem ne zna povoda. Tita i Pedro, sin veleposjednika iz susjedstva s kojima Elena ima razmirice iz prošlosti, obećali su se jedno drugom od malih nogu, no Elena ne može podnijeti pomisao da joj najmlađe dijete bude sretno, pa prema starim navadama odlučuje da Tita neće imati vlastitu obitelji nego će ostati uz majku da se za nju brine u starosti. Kako bi bio što bliže voljenoj ženi, Pedro pristaje na neobičan korak: bračni savez s Rosaurom.
Ovu okvirnu priču temeljenu na narativu Pepeljuge preuzima i serija te je neznatno razrađuje, posebice u kontekstu povijesnoga segmenta radnje, koji je ponešto opsežniji u odnosu na izvornik, a rezultat je činjenice da je predložak podosta kratak, a serija ima mogućnost većega prostora za razradu fabule. U izvorniku je priča podijeljena u dvanaest poglavlja koji prate dvanaest mjeseci u godini, a svaki mjesec, odnosno poglavlje otvara se jednim receptom koji se u tom fabularnom segmentu priprema. Jelo je, naravno, vezano uz Titu (Azul Guaita) i njezine osjećaje te proživljavanja jer ona ima sposobnost da u jela unosi svoje životne situacije te na taj način utječe na one koji ih konzumiraju. Serija slijedi navedenu koncepciju pa je građena od dviju sezona, a svaka sadrži po šest u prosjeku četrdeset petominutnih epizoda. Stoga recentna sezona obuhvaća prvih šest mjeseci, odnosno adaptira radnju prve polovice romana te nas ostavlja s cliffhangerom u prijelomnom trenutku Titina života nakon što se prvi put pobunila protiv majčine grozomorne tiranije.
Serija također, zbog ekonomičnosti, koristi parametre pripovijedanja iz predloška. Neimenovana pripovjedačica Titina je daljnja nećakinja, a priču rekonstruira na temelju njezinih ostavljenih bilješki. U seriji se javlja drugostupanjska pripovjedačica, također Titina nećakinja, koja u voice overu djelomično vodi gledatelje i gledateljice kroz priču, upućuje, komentira događaje i likove. Jednim dijelom pojašnjava kontekst te djeluje kao integrativni čimbenik u serijalnoj naraciji tako što povremeno otkriva pretpovijesti likova, koje često drugim protagonistima u narativnoj sadašnjosti nisu poznate, a važne su za motiviranje njihovih postupaka u sadašnjosti.
Kao što možemo primijetiti, ova je meksička produkcija strukturalno vrlo slična još jednoj ambicioznoj ovogodišnjoj latinoameričkoj produkciji – ekranizaciji Márquezova romana Sto godina samoće, čije je – dijelom – ostvarenje Esquivel posljedica, barem što se tiče korištenja povijesnoga sloja te strategija magijskoga realizma, samo što se to u Kao voda za čokoladu čini na mnogo banalniji, popularniji i komercijalniji način.
Serija je neosporno raskošno producirana, što je primjetno iz kostimografije i scenografije, no u njihovoj stiliziranosti uočljiv je otklon od povijesne vjerodostojnosti prema oneobičavanju koje neosporno priziva sapunske elemente. Fotografija u tonovima sepije tipičan je postupak prikazivanja Meksika, napose u američkim filmovima i serijama, što je uvjetovalo da valjda nema gledatelja koji ne zamišljaju Meksiko u zemljanim nijansama. Pritom potenciranje dramatičnosti, što kroz opasne situacije, a što kroz drame u životima likova, napose putem emocionalnih lomova, nalik je na meksičke telenovele. Zanimljivo je da je scenaristička ekipa neke elemente priče ublažila (scena povraćanja na vjenčanju očito je, smatrali su, previše za ukus gledatelja; Getrudis (Andrea Chaparro) nakon bijega od kuće ne postaje prostitutka u bordelu nego izravno revolucionarka, čime je progresivnije koncipirana), a određene potencirala (Titino odvođenje na psihijatriju kako bi ionako podosta karikiran lik majke Elene (Irene Azuela) dodatno demonizirala; Pedro je od dosadnoga ljubavnika pretvoren u nešto manje monotonoga veleposjednika revolucionara).
Serija također baštini rodno problematične aspekte izvornika, koje je imala priliku preraditi u dosluhu sa suvremenim društvenim i kulturnim trendovima. Titina fascinacija jednim muškarcem – Pedrom (Andres Baida) te želje da s njim zasnuje obitelj danas se poima kao svojina otrcanih, anakronih ljubića. Protagonističino smještanje u kuhinju s poslugom, osim što priziva klišeje Pepeljuge, ženu smješta u prostor koji joj inače patrijarhat namjenjuje. Dodatno je to potencirano Titinim specifičnim odnosom naspram hrane, što je isprepleteno strategijama magijskoga realizma, gdje se u iskustveno ovjerljiv okvir priče umeću nadnaravni elementi. Oni su u ovom slučaju vezani uz znanja i vještine koje su specifičnoga kulturnog porijekla – indigenističkoga, koje Nacha (Ángeles Cruz) prenosi na Titu, te su orodnjene jer su isključivo vezane za protagonistice. Magijsko tako postaje svojina ženskih subjekata te njihov specifičan način reagiranja na društvene, kulturne i obiteljske nepravde.
Ako probate zamisliti odlično i skupo produciranu sapunicu s vrlo dobrim glumačkim kreacijama, mogli biste dobiti Kao voda za čokoladu.
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 22. siječnja 2025.