Intimna potraga za smislom kroz arheologiju duše
Himera (La Chimera), red. Alice Rohrwacher, Italija, Francuska, Švicarska, 2023.
-
Hvaljena i nagrađivana drama La chimera, talijanske redateljice Alice Rohrwacher, koja iza sebe ima već nekoliko uspješnih filmova: Corpo celeste (2011.), Happy as Lazzaro (2018.), The wonders (2014.), samo je još jedna potvrda autoričina zapažena scenarističkog i redateljskog rada. S Himerom je oživjela bajkoviti krajolik rodne Toskane spajajući daleku prošlost etruščanske kulture sa suvremenim urbanim kontekstom Italije s kraja 80-ih godina prošloga stoljeća.
Riječ je o filmu stilski i žanrovski vrlo šarolikom, kojemu upravo neujednačenost i polifonost daju poseban šarm. Elementi dramskog „pokrivaju“ temeljna događanja oko suptilna i misteriozna lika odmetnutoga britanskoga arheologa Arthura, koji se povratkom iz zatvora suočava s provincijskim mentalitetom strane mu sredine i sa smrću supruge Beniamine. Arthurova unutarnja bol skrivena je od napadnih i neozbiljnih karaktera lokalnih kriminalaca, tj. pljačkaša drevnih grobova i grnčarije, svjesnih njegova pasionirana odnosa prema podzemnom svijetu iskopina.
Osebujnim filmskim jezikom i subjektivnim, dubinskim kadriranjem Arthur pred promatračem iskrsava kao tajnoviti čudak u pohabanu odijelu kakvoga skitnice, čiji privremeni dom, sklepan primitivno na obranku, neodoljivo podsjeća na pustinjačku izbu, prepunu etrurskih kamenih ulomaka i ostataka posuđa.
U oslikavanju malograđanske sredine Alice Rohrwacher poseže za domaćim i stranim uzorima: vještim montažnim ritmovima „odjekuju“ scene pune commedie dell'arte, čak i slapstica, a potom se nižu i tipično neorealistički sadržaji: simpatična zbunjenost govorljive sluškinje Italije (njezin lik vrlo uvjerljivo donosi brazilska glumica Carol Duarte) pred gospođom Florom (sugestivna i šarmantna uloga Isabelle Rossellini), čiji status u potpunosti odudara od trošne vile u kojoj živi.
Arthurovu neprilagođenost, konstantnu zamišljenost i okrenutost eshatologijskom, redateljica umješno drži u dinamičnoj pozornosti, razlikujući ga od šarolikog društvanca probisvijeta, kockara i neradnika. Jedno riskantno spuštanje u toskanski „Had“ postat će Arthurovim unutarnjim bijegom od okrutne stvarnosti, u kojem će se, međutim, pod utjecajem „svjetine“ teško distancirati i od uloge „Indiane Jonesa“. Pogled iz arhajska groba, u kojem dominira kip Sibile, božice životinja, još će ga intenzivnije gurnuti u onirički svijet : u onu drugu stvarnost „lara i penata“.
Crnohumorno prikazivanje „karabinjera“ i poprilična bezakonja, začinjena kriminalnim miljeom koji uspješno „kupi“ lokalno političko „vrhnje“, kontrastno je evociran i ekspresivnim „songovima“ siromašna gitarista, simbola pauperizirane Italije 20. st., čije će obitelji uspjeti održati društveno stvoren matrijarhat. Njegovo je zrcalo Italijin lik: suvremena „majka hrabrost“ spremna je vući svoje potomstvo za sobom u traženju boljih životnih prilika.
Obrat filmske priče koji bi Italijinim i Arthurovim približavanjem sigurno kročio k sretnu završetku, izbjegnut je redateljičinim fokusom nad himerom glavnoga antijunaka, snažnijom od njegove potrebe za socijalizacijom ili partnerskim odnosom. Ostavši bez doma, usputnu stanicu nakratko, tek u jednoj noći, nalazi u novom Italijinu domu (naime polurazrušenoj zgradi napuštene stanice ni u čijem vlasništvu – ova sekvenca je i dijelom autoričine kritike još uvijek aktualnoga vlasničkoga nereda u Toskani i Umbriji), ali duhovi onostranosti Arthurovu depresiju zavodnički izvlače na površinu njegove oronule pojave.
Izvrsni Josh O'Connor suptilno se stopio s likom glavnoga junaka progovarajući o ranjivosti čovjekova bića, njegovoj nemoći pred životnim križem i pokušaju prevladavanja unutarnje praznine. U lijepljenju pronađenih komadića grnčarije i njihovu sastavljanju, Arthur kao da pokušava sastaviti sve otrgnute dijelove svoje duše, dočim će u jednoj situaciji mjesna predstavljanja senzacionalna Sibilina bezglava kipa javnosti, osujetiti planove lokalnih moćnika bacivši Sibilinu glavu s brodske palube u morske dubine. U toj epizodi preplavljenoj mnogim konotacijama, najočitija je ona koja predstavlja potvrdu Arthurova identiteta: svojeglava i otuđena pojedinca nespremna da potkupljivu svijetu kojim je okružen otkrije svoju intimu i duhovna previranja.
U semantičku oslikavanju njegova karaktera vidljiva je redateljičina fascinacija grčkom i rimskom mitologijom u kojoj slijedi tezu kako su mitovi stvoreni da bi u univerzalnom vremenu i prostoru oživljavali stvarnost čovjeka i društva. Arthur je moderna verzija ogorčena Orfeja, opsjednuta vlastitom boli za umrlom ženom, koji će u jednom trenutku u ruci i držati „Arijadninu nit“ spasa iz labirinta nepodnošljive svakodnevice i okruženosti plitkim ljudima koji idu samo za „zlatom“.
Budući da estetika cijele filmske priče počiva na intenzitetu sadašnjeg trenutka, odnosno gole svakodnevice koja sve likove tjera na bespoštednu borbu preživljavanja (dok je prošlost rijeka ponornica s naplavinama boli i patnje), budućnost se čini tek tajanstvenom i neuhvatljivom himerom. Filozofska potka filma u doticaju je s onostranošću, stoga je i raskošnom scenografijom, koja vrvi artefaktima, zorno prispodobljena misterijem podzemnoga svijeta u kojem ima svjetla i smisla samo za rijetke pojave poput neobična arheologa Arthura.
S Himerom je Alice Rohrwacher nenametljivom neposrednošću privukla publiku željnu introspekcije i dubljeg zagledanja u materijalnu baštinu koja krije mnoge odgovore na pitanja o erosu i thanatosu.
©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 19. siječnja 2025.