Zatvorska drama kao zrcalo društvenih i obiteljskih disfunkcija

Sinovi (Vogter), red. Gustav Möller, Danska, Švedska, 2024.

  • Veliku pozornost u svijetu kinematografije Gustav Möller privukao je na sebe 2018. debitantskom režijom intrigantnog psihološkog trilera Krivnja, ovjenčanom tada s ukupno 30 nagrada u različitim kategorijama.

    Najnoviji Möllerov film Sinovi, za koji supotpisuje i scenarij s Emilom Nygaardom Albertsenom, nasljeduje prepoznatljive značajke njegove redateljske poetike koju karakteriziraju estetika šoka, reducirani dijalozi i izrazita ekspresivnost filmskog prostora. Stoga ne čudi činjenica što i ovaj Möllerov film iza sebe ima tri velike nominacije u 2024. godini: za najbolji film na Međunarodnim filmskim festivalima u Berlinu i Stockholmu te BRIFF-a za Grand Prix.

    Sinovi su na prvu prepoznatljiva zatvorska drama s elementima trilera, specifična po naturalističnoj opservaciji zatvorske svakodnevice: mučne i teške za one koji su iza rešetaka, a nepredvidive za upravitelje zatvorskog sustava i njihove izvršitelje, suočene sa svakodnevnim ekscesima. Prvotno je stoga i stavljen akcent na težinu i serioznost posla koji je u domeni zatvorskoga čuvara. Postavivši Evu u fokus zatvorskoga radnog tjedna, Möller je impostirao očekivanu znatiželju i usporedni kontekst u kojem se razabire žensko djelovanje in situ u premoćno muškom okruženju.

    I premda se autorski dvojac apodiktično obračunava sa spolnom diskriminacijom, dajući Evinu liku čvrstinu karaktera, odvažnost i odgovornost u obavljanju poslova čuvarice zatvora, u pozadini se ipak osjeća prizvuk nemoći i žaljenja zbog sustava koji dopušta ranjavanje ženske psihe uslijed pretjerane izloženosti svim vrstama nasilja. Vježbe dubokog disanja i meditativni susreti koje Eva revno i redovito organizira za svoje kolege, tek su kap vode žednome u pustinji – pomalo filmom i ismijani u cjelini kao slaganje varke na varku.

    Monotonija zatvorskoga života prostorno je dočarana dugim hodnicima, koji „zijevaju poput aveti“ na one koji njima kroče, i nepodnošljivim zvucima škripanja veriga uz cviljenje ćelijskih vrata. Većina se filma odvija u polumraku uz grube trzaje tijela čuvara i prijestupnika, najčešće viđenih u kakvu klinču. Kad se čuvarica Eva jednoga dana okomi na premještenoga zatvorenika, mladoga Mikkela Iversena, osuđena na 16 godina robije, tražeći zbog toga premještaj sa svoga odjela na centralni odjel Zero s najvišim stupnjem sigurnosti, do izražaja će sve više dolaziti ambivalentnost njezina karaktera uz koji se vezuju mračne tajne. Ulazeći u opasnu igru s neuravnoteženim mladićem, vrlo brzo postaje i sama nasilnicom, a potom i žrtvom vještih Mikkelovih ucjena. Sugestivnom glumom Sidse Babett Knudsen i Sebastiana Bulla, oboje ekspresivnih u govoru tijela i još izražajnijima u reduciranu dijalogu praćenu dugim pogledima, filmom se razvija prava simfonija paradoksa ljudskoga djelovanja.

    Möller bez većeg skanjivanja ističe potencijal „pale čovjekove naravi“ kao nečega što brzo pušta svakojako neoboženo granje iz tvrdokorna korijena grijeha. Evina agresija, mržnja i paranoične reakcije odjednom postaju ekvivalentne Mikkelovima, a s pojavom njegove majke u zatvoru, njezina topla lika, utjelovljenja bezuvjetne majčinske ljubavi, Eva će doživjeti još jedno razbuktavanje potisnutih osjećaja. Iz tih epizoda nicat će uvijek nova pitanja i dolaziti odgovori sami po sebi, a uloge Eve kao žrtve i zlostavljača Mikkela bivat će strelovito izmijenjene, ovisno o krucijalnom trenutku preslikavanja nezatomljene prošlosti koja tišti i Evu i mladića. Möller se odlučuje u jednome trenutku na redateljsko prelamanje očekivanoga tijeka radnje pa se nerijetko čini kako se stvari uvijek u duhovnom smislu vraćaju na sami početak. Iz nove perspektive događaji s početka filma djeluju poput kakva obrata. Izlaskom iz mraka zatvorske polutame na danje svjetlo, glavne aktere nakratko gledamo u okviru idilična danskog krajolika usred zime s dalekim obzorom bjeline ispresijecane golim granama. Ipak, brzi prolazak vlaka impresionistički podsjeća na krhkost svega ovozemaljskog i kao da daje naslutiti skoro približavanje smrti.

    Suodnos Eve i Mikkela nadilazi osobne tragedije i postaje zrcalom apsurdnog ustroja društvenoga sustava, konkretno zatvorskoga koji počiva na paradoksu. I premda će vještom režijom, uz pomoć upečatljiva crnog humora i otužne glazbe u pozadini, simpatije gledatelja proporcionalno kliziti od Evina zagonetna lika do lika neurastenična mladića, ipak će ih razvoj događaja s neporecivim reakcijama nasilničkoga ponašanja smjestiti u istu kategoriju. Njihov povratak u zatvor, svakoga u svojoj ulozi, simboličan je povratak u tamu duše kojoj nema ozdravljenja bez istinskoga oprosta samome sebi, a potom i drugom čovjeku u blizini.

    Gustav Möller Sinovima propituje sami smisao zatvorskoga sustava, čiji je prvorođenac licemjerje koje se pojavljuje u samom odnosu nadređenih i osuđenika. Vrijednosni sud snažno je i angažirano redatelj stavio u samo srce ovog filma nad kojim lebdi vječno pitanje: može li se dogoditi rehabilitacija društva, odnosno njegovo ozdravljenje od svih patologija bez ozdravljenja obitelji? Gdje je korijen svih mladenačkih zastranjenja i sklonosti autodestrukciji koje kraljuju dušama svih sinova o kojima se u filmu govori? Evinim i Mikkelovim likovima otvorene su stranice života ispunjene disfunkcionalnostima u obitelji i bijegom od problema i Božje blizine. Na ovakvim krhkim i poroznim temeljima Princ Tame izvodi svoj pobjednički ples zla sa zastavom osvete, držeći u šaci Dobro kao kakva zatočenika. „Neki ljudi ne mogu se spasiti“, iskusno će prozboriti okorjeli zatvorski čuvar dok se Eva bude pobjedonosno vraćala na svoj stari odjel Vester 5.

    A je li uistinu tako, upitat će se svaka „kuća bitka“ s nekom pukotinom u gradnji. Upravo zbog ove ideje Sinovi će još dugo intrigirati šutnjama svojih protagonista koje se rasplamsavaju u nepatvorene krikove čovjekove egzistencije, od kojih je strah ponajveći vladar pijedestala ovozemaljske prolaznosti.

    ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 19. siječnja 2025.

Piše:

Vesna
Aralica

kritike i eseji