Uspjeh i zamor u svijetu Dine

Dune: Prophecy, TV-serija, HBO Max, 2024.

  • Nakon velikoga komercijalnoga i kritičarskoga uspjeha Dune (2021) i Dune: Part Two (2024) Denisa Villeneuvea bilo bi iznenađujuće da jedna toliko opsežna svemirska saga ne rezultira nizom spin off projekata, posebice u televizijskoj produkciji. Filmske reinkarnacije i recentni serijal Dina pokazuju da se danas granice između visokobudžetnoga filma i serijalne produkcije sve više destabiliziraju i zamagljuju. Nakon uspona kvalitetne televizije i velikoga booma koji su televizijske serije doživjele, koncept serijalizacije se rekonceptualizirao i u Hollywoodu, pa danas filmski spektakli sve više nalikuju na bombastično i skupo producirane serije koje izlaze u nastavcima, kao što je slučaj i s dvodijelnom ekranizacijom prvoga romana Franka Herberta iz svijeta Dine. Također treba spomenuti da ovo nije prvi slučaj da herbertovski univerzum nastoji zaživjeti u televizijskim vodama. Početkom dvijetisućitih kanal SyFy proizveo je gledanu trodijelnu seriju naslovljenu Frank Herbert`s Dune (2000), očito želeći naglasiti da je posrijedi poprilično vjerna adaptacija izvornika, a potom je tri godine kasnije nastala Frank Herbert`s Children of Dune (2003), također miniserija u tri epizode, koja je obuhvaćala događaje iz drugoga i trećega Herbertova romana (Dune Messiah i Children of Dune).

    Dune: Prophecy (2024) herbertovskom univerzumu pristupa na nešto drugačiji način pošto posrijedi nije izravna adaptacija nekoga od njegovih proznih uradaka, nego se priča labavo nastavlja na romanesknu trilogiju Great Schools of Dune koju potpisuju Herbertov sin Brian te Kevin J. Anderson. Pritom serija radnju smješta u daleku prošlost u odnosu na događaje u prvoj Dini te nastoji prikazati genezu Bene Gesserit, naoko tajnoga društva nalik na religijsku sektu, koje okuplja isključivo žene podvrgnute godinama tjelesnoga i psihološkoga obučavanja kako bi stekle iznimne, nadnaravne moći koje druga živa bića ne posjeduju. Upravo zbog toga u svijetu Dine posjeduju velik društveni i politički utjecaj te moć da utječu na događaje kroz duga vremenska razdoblja.

    Radnja serije autorica Diane Ademu-John i Alison Schapker (Lost, Altered Carbon) odvija se osamdesetak godina nakon što su ljudi porazili u ratu misleće mašine, koje nakon toga bivaju zabranjene. Cilj je gledateljima predočiti početke nekih od ključnih aktera u herberovskom svijetu. Stoga miniserija od šest nastavaka, koja će zasigurno polučiti niz narednih sezona, jer je kraj ostavljen otvoren te posljednja epizoda završava cliffhangerom koji naslućuje da se naredni konflikti tek trebaju uslijediti, gradi složenu spiralnu fabularnu konstrukciju.

    U središtu je fabularna os koja prikazuje djelovanje sestara Valyje (Emily Watson) i Tule Harkonnen (Olivia Williams), vezano uz širenje utjecaja Bene Gesserita. Voditeljica kulta Raquella Berto-Anirul umire nakon što je predvidjela Tiran-Arafel, a njezina smrt dovodi do borbi za moć unutar samoga sestrinstva, gdje se javljaju dvije struje. Prva smatra da se društvo treba vratiti starim principima i vrijednostima, a druga, koja slijedi Raquellina promišljanja, želi nastaviti njezin program genetskoga križanja na temelju kojega bi povezivali, u ime vlastitih interesa i širenja utjecaja, najpogodnije članove vladarskih obitelji ne bi li iz sjene vladale Imperijem. Na ovu se okosnicu spiralno nadovezuju ostale fabularne niti, koje osvjetljavaju povijesti obitelji Harkonnen i Atreides, pobunu protiv Imperija te razne interesne skupine koje teže probitku. Iako je sezona svedena na svega šest u prosjeku jednosatnih epizoda, temeljni fabularni okidači su spletke, napose dvorske prirode, pa serija stvara zamršenu fabularnu konstrukciju u kojoj se niti scenaristi ne snalaze najbolje. Stoga su pojedini fabularni lukovi izostali ili su neadekvatno motivirani te dovode do iznenadnih otkrića. U konačnici navedeno rezultira strukturom koja je nalik na sapunicu, u ovom slučaju svemirsku, gdje se sučeljava previše likova u premalo vremena da se priča zahukta i razvije na odgovarajući način. Pomak fokusa na protagonistice – jer su svemirske sage mahom bile muške priče – je dobrodošao, no taj potencijal nije dovoljno iskorišten.

    Nakon što se posljednjih tridesetak godina intenzivno govorilo o novom zlatnom dobu televizije i procvatu kvalitetne televizije, što je dovelo do toga da se sve filmski relevantno u mainstream produkciji počelo stvarati na televiziji a ne u Hollywoodu, u posljednje vrijeme svjedočimo kreativnom zamoru. Serijalni autori kao da su našli šablonu koju mogu neprestano koristiti i ponavljati, što je dovelo do toga da serije sve manje bivaju narativno inovativnima i škakljivima. Jedan od takvih postupaka, koji je gotovo postao standardiziran, jest da određena epizoda isključivo biva posvećena pretpovijesti likova kako bi nas upoznala s njihovom prošlošću i pozadinom te postavila motivaciju za njihovo djelovanje u narativnoj sadašnjosti. S produkcijskoga aspekta jednostavnije, jeftinije i ekonomičnije je snimiti jednu epizodu s primjerice mlađim glumcima te drugim setovima, nego u svakoj epizodi sižejno se poigravati analepsama i alterniranjem narativne sadašnjosti i prošlosti. Također u kontekstu sezone takva epizoda uvjetuje retardaciju radnje jer povratak u prošlost zaustavlja odvijanje temeljne fabularne linije pa time i odgađa njezino razrješenje, što može imati učinak podizanja napetosti i iščekivanja u gledatelja. Posrijedi je postupak koji predvidljivo koristi i Dina: proročanstvo, a posrijedi je strateški smještena na polovicu sezone treća epizoda naslovljena Sisterhood Above All. Unatoč ovakvom postupku, i ostale su epizode sporadično prožete analeptičkim scenama, iako ova kombinacija rezultira određenom fabularnom nekonciznošću.

    Nakon ogledavanja sezone ostaje dojam da je posrijedi prosječna svemirska opera, koja igra na sigurno te u vizualnom sloju dosta toga baštini od Villeneuveova pristupa, ali se doživljava jako ozbiljno, što je na trenutak čini preozbiljnom, dosadnjikavom i suhoparnom. Dobro je producirana i odglumljena (što je evidentno u angažiranju ozbiljnih britanskih glumica Emily Watson i Olivije Williams), no likovi nisu dovoljno scenaristički profilirani, a pritom se cjelina muči s pripovjednim ritmom, koji odveć oscilira.

    ©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 14. siječnja 2025.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji