Umjetnost, simbolika i nasljeđe Bayeuxove tapiserije

8. Međunarodni festival arheološkog filma u Splitu, 7.–9. studenog 2024.: Tajne tapiserije iz Bayeuxa (Les mystères de la tapisserie de Bayeux), red. Alexis de Favitski, 2021.

• 

  Tapiserija iz Bayeuxa ili Platno iz Bayeuxa (francuski Tapisserie de Bayeux), tehnički više platno negoli tapiserija, klȅčana je / vezena romanička lanena tkanina / platno široko (ili bolje reći – usko) 50 i dugo čak 70 metara, iz 1077. godine, s plošno izved(z)enim likovima bez prostorne perspektive i s prikazima prizora normanske invazije i osvajanja Engleske 1066., s glavnim protagonistima Vilimom Osvajačem i kraljem Haroldom.

  Uz platno se i nadalje vezuju nepoznanice i nagađanja – počevši od naručitelja odnosno sama porijekla narudžbe istog (špekulira se o Vilimovoj supruzi Matildi Flandrijskoj, po kojoj se ovo remekdjelo katkad naziva i Tapiserija kraljice Matilde, no raširenija je priklonjenost tezi da je riječ o Vilimovu polubratu i bayeuxovskom biskupu Odu prema čijoj je, navodno, zamisli od samog početka dizajnirano na način da njegovi različiti prizori budu dio ekspozicije na arhitekturi stolne mu katedrale Notre-Dame u Bayeuxu) do misterioznog identiteta njegovih vezilja/tvoraca (i opet od kraljice i kraljičinih dvorjanki, budući da su se vezom – i to diljem svijeta, onodobno daleko više bavile žene, do u suvremenosti sklonijoj postavki da je ipak riječ o djelu canterburyjskih monaha, budući da su mnoge poze likova i motivi preuzeti iz čuvenih mukotrpno nastajalih manuskripata pisara amanuensesa i oslikavatelja iluminatora iz njihove biblioteke u Opatiji svetog Augustina, primjerice iz kodeksa Hekstateuha).

  

  U svakom slučaju, riječ je o izvornoj anglosaksonskoj umjetnosti te francuskom nacionalnom blagu, što su činjenice koje Platno čine jedinstveno kontroverznim primjerkom koji ove dvije zemlje ujedno razdvaja (prizorima i temom) no isto tako neminovno i spaja. Poznati redatelj dokumentarnih televizijskih filmova i serijala Alexis de Favitski unutar serijala Science grand format (emitira se od 2016.) prezentira upravo ovu multi(inter)disciplinarno (stručnjaci iz polja povijesti umjetnosti, arheologije, antropologije, etnologije, povijesti…) neprocjenjivo važnu umjetninu kroz film Tajne tapiserije iz Bayeuxa, koji je na 8. Međunarodnom festivalu arheološkog filma u Splitu osvojio Prvu nagradu stručnog žirija.

  

  Među njima su akademik Phillipe Walter sa Sorbonne iz Laboratorija za molekularnu i strukturnu arheologiju (koji prezentira srednjovjekovni postupak dobivanja boja za bojenje tkanina, u konkretnom slučaju vunenih niti, iz biljnih pigmenata podanaka, listova ili cvjetova: žute iz katanca (rezede), crvene iz broća, plave estrahiranjem indigonosnih biljaka), isto čini i rekonstruktor na Tapiseriji prikazanih brodova Søren Nielsen iz Vikingeskibsmuseeta, i to isključivo replikama originalnog romaničkog oruđa kakvim su se i gradili, dok način izvođenja bodova i uboda vunom – klȅčanje, prepletanje, prebiranje, bodovanje, broširanje, kao i odnos strukturalnog stanja lanene tkanine i vezova iznosi tekstilna arheologinja i stručnjakinja za ranosrednjovjekovni vez – dr. Alexandra Makin te sam glavni kustos Muzeja u Beyauxu, u kojem je Tapiserija izložena u posebnim uvjetima, zaštićena od mogućih svjetlosno-atmosferilijskih oštećenja – Antoine Verney.

  

  Takva kompozicijski-oblikovno horizontalna, gotovo frizovsko-stripovska kvalitativnost nizanja događaja Tapiserije kroz tri zone: gornju, srednju i donju, najširom srednjom kroz 72 scene opisuje centralne događaje – od priprema za napad do odlučujuće bitke kod Hastingsa, no ono što te događaje uokviruje te bujna, prekrasna detaljizirana minucioznost istih, gotovo horor vacuijevske napučenosti, kao važnog etnološkog izvora svakodnevnog života, mode i uporabnih predmeta koji u tim oblicima nisu preživjeli do danas (zvonca na vratovima lovačkih pasa, broševi na ramenima, nabori tkanina, kopče plašteva, valovi i užad, pramenovi konjskih griva…), jesu figurativno ukrašene gornja i donja traka koje nemaju puku dekorativno-ornamentalnu funkciju bordure poznatu iz primjerice Oseberške tapiserije ili keltskih iluminatorskih tradicija, nego radije funkcioniraju kao kakav moralitetni, gotovo soundtrackovski ili korski komentator i/li podizatelj suspensea centralnim zbivanjima.

  

  Od ukupno prikazanih 1512 figura, od kojih 623 ljudi, 55 pasa, 202 konja, 41 brod, 49 stabala, oko 2000 latinskih riječi, preko 500 mitskih i inih florealno-zoomorfnih bića (ptice, jeleni, pijetlovi, lavovi, zmajevi, grifoni), velik dio smješten je upravo na margine s gotovo subverzivnim neantropo(eko)centrističkim hintevima, začetima kod mislioca koji nisu podržavali rigidnu medijevalnu hijerarhijsku Crkvenu scalu naturae (sv. Ivan Klimak, sv. Giles, sv. Modesto) a svojom neprolaznom ljepotom i važnošću upućuje i na neizravnu vrednotu strpljenja, skromnosti i nesebične posvećenosti, utjelovljenu u osobama izrađivač(ic)a – toliko miljama daleko od suvremenog dokoličarskog, samocentriranog mindseta. Neke od suvremenih njihovih slijednica / goblen-majstor(ic)a svakako su Britta Marakatt-Labba, Michelle Kingdom, Paulina Bartnik, Sheena Liam ili Pipper Haynes primjerice; a sama Tapiserija zahvaljujući digitalizaciji i detaljnoj katalogizaciji svih njenih detalja, može se potanko razgledati online na www.bayeuxmuseum.com.

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 14. siječnja 2025.

Piše:

Katarina
Marić