Od inventivnog subverzivnog autora do zarobljenika blockbuster-logike

Beetlejuice Beetlejuice, red. Tim Burton, SAD, Francuska, HBO Max, 2024.

  • Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, kada se pojavio na filmskoj sceni s Beetlejuiceom (1988), Batmanom (1989) i Edvardom Škarorukim (Edward Scissorhands, 1990), Tim Burton se nametnuo kao inventivan i subverzivan filmaš, sasvim drugačijega senzibiliteta od onoga koji je prevladavao u američkoj kinematografiji osamdesetih godina. Naspram šarenila, autor je preferirao crnilo ili barem monokromatiku, a ako je humora i bilo, morao je biti neobičan, pa čak i bizaran. Spomenuti su mu filmovi nalikovali na mračne bajke, koje nisu bile za svačiji ukus.

    S vremenom je Burton, kao i mnogi inventivni blockbuster filmaši s kraja prošloga stoljeća, izgubio štošta od svoga novotarstva i nekonvencionalnosti te se približio očekivanjima široke publike, iako je i dalje nastojao zadržati svoj osebujan redateljski pečat. Istodobno je odolijevao trendu da snimi nastavke i/ili rebootove svojih kultnih ostvarenja (iznimka je Batman, no glasine kažu da ga je Warner Bros. maknuo iz franšize jer se nakon slabije zarade Batman Returns (1992) pobojao da je redateljev stil premračan za širu publiku), iako je Beetlejuice imao velikoga odjeka u drugim medijima pa su na valu njegova uspjeha i kultnoga statusa nastale videoigre, mjuzikl i animirana televizijska serija.

    Beetlejuice, Beetlejuice (2024) nastavak je Burtonova uspješnoga ostvarenja iz 1988. godine s Michaelom Keatonom i Wynonom Ryder, inače njegovim tadašnjim glumačkim muzama, u glavnim ulogama, a njima su pridruženi bili i Geena Davis, Alec Baldwin, Catherine O`Hara i Jeffrey Jones. Vizualno maštovito ostvarenje zaogrnuto u neobičan humor inventivno je rekonceptualiziralo potrošene motive duhova te odnosa našega i zagrobnih svjetova, što je bilo smješteno u kontekst odrastanja te prožeto živopisnim humorom. Priča o umrlom paru (Alec Baldwin i Geena Davis) u čiju se kuću useljava drugi par s kćerkom gotičarkom te njihovom nastojanju da ih otjeraju, slobodno je kombinirala elemente horora, komedije i gotičke fantazije s neobičnim kostimografsko-scenografskim rješenjima te maštovitim makeupom, koji je bio nagrađen Oscarom.

    Beetlejuice Beetlejuice namjerno izbjegava dvojku u naslovu, koju nadomješta udvajanjem imena, jer snimiti nastavak trideset i šest godina nakon izvornika ne djeluje kao odveć smislena odluka. Publika kojoj je izvornik nešto značio odrasla je ili u mirovini, a današnja prosječna mlada publika nije zainteresirana gledati čudne filmove iz prošloga stoljeća.

    Stoga Beetlejuice Beetlejuice nastoji povezati izvornik i novo ostvarenje tako da ono istodobno funkcionira kao neka vrsta nastavka i reboot, koji će eventualno rezultirati novim uracima iz franšize. Wynona Ryder, čija je glumačka karijera oživjela nakon velikoga uspjeha Netflixove serije Stranger Things, koja je također uvelike kapitalizirala na nostalgiji za osamdesetima, vraća se u ulozi Lydije Deetz. Sada je riječ o odrasloj ženi s karijerom uspješnoga medija i televizijske voditeljice specijalizirane za emisije o paranormalnom. Muče je nerazriješene traume i prijepori iz prošlosti, koje doduše pokušava neutralizirati tabletama. Menadžer Rory (Justin Theroux) ujedno joj je i ljubavnik te je svim silama nastoji privoljeti da ozakone vezu. Nakon tragične smrti oca, Lydia se treba vratiti u kuću iz djetinjstva u Winter Riveru, što joj baš i nije po volji jer upravo ona predstavlja izvor njezinih nevolja. Kao što vidimo, protagonističina priča nastavlja se u zreloj životnoj dobi te uključuje povratak na mjesto gdje je započela. Istodobno se razvija i druga priča.

    Ta je nova priča namijenjena i novoj publici pa je za njezino nošenje zadužena mlada glumačka zvijezda Jenna Ortega (Wednesday, Scream, Scream VI). Tumači Lydijinu otuđenu kći Astrid, koja ne uspijeva s majkom iskomunicirati očevu nesretnu smrt u Amazoni te kao i svaka adolescentica/adolescent trpi zbog bizarnoga zanimanja svojih roditelja. Problem vidi u činjenici da majka više vremena provodi u svijetu duhova te bježeći od vlastitih demona nego što njoj posvećuje pažnju.

    U dosluhu s današnjim dramaturškim trendovima u Hollywoodu, priča treba biti što natrpanija, a posrijedi je problem koji nije uspio izbjeći niti Beetlejuice Beetlejuice. Stoga i udvajanje u naslovu kao da sugerira ovu fabularnu gustoću. Jedna fabularna linija prati Lydiju i njezin povratak kući, što predstavlja poticaj za suočavanje s prošlošću. Druga je usredotočena na njezinu kći, s kojom nastoji popraviti odnos, a ona usput na prevaru biva namamljena u svijet mrtvih pa Lydia treba Beetlejuiceovu pomoć ne bi li je povratila. Treća uključuje pogibiju Lydijina oca koji dezorijentirano luta birokratiziranim svijetom mrtvih, a četvrta maćehu Deliju (Catherine O`Hara) koja pogiba zbog nesmotrenog eksperimenta sa zmijama. Tu je i neizostavni Beetlejuice (Michael Keaton), koji ima nerazriješenoga posla s Lydijom. Njima su pridodana još dva dramaturški suvišna podzapleta. Jedan uključuje Bubimirovu bivšu talijansku suprugu Delores LaFerve (Monica Bellucci), koja se zainatila da ga pronađe nakon niza stoljeća, a drugi poginulu zvijezdu akcijskih filmova sumnjive produkcije Wolfa Jacksona (Willem Dafoe), koji je postao policijski detektiv u svijetu mrtvih, a čiji je zadatak održavati red te držati granicu između dviju oblasti nepropusnom.

    Nije teško zaključiti kako je priča odveć natrpana likovima i podzapletima pa stoga ostavlja dojam nekonciznosti. Dramaturške odluke očito su rezultat težnje da se fabula učini bombastičnom i atraktivnom, što je u konačnici polučilo suprotan učinak. Primjerice, podzaplet s Beetlejuiceovom suprugom je tanašan, predstavlja opće fabularno mjesto, te u načelu ne vodi nikakvom fabularnom rješenju pa je stoga njegova opravdanost upitna, a slična je situacija i s Wolfom Jacksonom. Odnos Lydije i kćeri također je opće mjesto, što se dodatno sentimentalizira susretom u pozasvijetu s umrlim ocem/suprugom. Zbog mnoštva likova oko kojih se nastoji rasporediti pažnja gledatelja, stječe se dojam da likovi scenaristički nisu adekvatno razrađeni te su mahom karikaturalno i stripovski intonirani.

    U vrijeme snimanja originala CGI je bio u povojima pa se trebalo više truditi oko oblikovanja uvjerljivih specijalnih efekata. Naspram toga Beetlejuice Beetlejuice uvelike koristi blagodati kompjuterske animacije, no cjelina ostavlja dojam suhoparnosti, kao da su kreativnost i maštovitost isparili, dok humor kao i cjelina djeluju nekako isforsirano.

    ©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 13. siječnja 2025.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji