Hrabra fikcija ili suzdržana istina?

Sablja, mini-serija, red. Goran Stanković, Vladimir Tagić, Srbija, 2024.

  • Regionalna produkcija televizijskih serija unatrag je posljednjih desetak godina nastojala biti u dosluhu s razvojem kvalitetne televizije u svijetu – napose u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, što je evidentno prema nizu ambicioznih projekata koje su podržale američke streaming platforme poput Netflixa i Max HBO-a. Srbija se u spomenuti trend uključila ostvarenjima koja su se nastojala uhvatiti ukoštac s avetima nedavne srpske povijesti, napose onima od devedesetih godina prošloga stoljeća. Primjerice, miniserija Porodica (2021) redatelja i scenarista Bojana Vuletića s Borisom Isakovićem i Mirjanom Karanović u glavnim ulogama prikazuje događaje neposredno prije pada Slobodana Miloševića, što je prije nekoliko godina pobudilo veliki interes javnosti, ponajprije zbog redateljeva odnosa prema materijalu. Bilo je onih koji su očekivali hrabrije i beskompromisnije ostvarenje pa su autoru zamjerili humaniziranje Miloševića i njegove obitelji te podosta suzdržano prikazivanje njegova pada, što je jedan od temeljnih događaja po suvremenu Srbiju. Drugi su pak, i dalje nakloni političarevu neslavnu naslijeđu, bili ozlojeđeni što je serija Miloševićeve prikazala u izrazito negativnom svjetlu. Treći su djelo smatrali vrijednim iskorakom naprijed u regionalnoj televizijskoj produkciji jer se bavi kontroverznim razdobljem recentnije prošlosti. Deca zla (2023), inače ekranizacija istoimenoga bestselera Miodraga Majića, kroz fikcionalnu kriminalističku priču otvara niz društvenih pitanja te propituje sudjelovanje srpske vojske u ratnim zločinima tijekom ratnih zbivanja devedesetih godina prošloga stoljeća, što je također izazvalo određene kontroverze. Činjenica jest da televizijske kuće na prostoru bivše Jugoslavije nisu pokazivale sklonost da se intenzivnije pozabave problematikom – društveno-političkom situacijom nakon raspada Jugoslavije te su više nastojale potiho zaobići po njih škakljivu tematiku, što je u raskoraku s koncepcijom kvalitetne televizije koja iziskuje angažiranijega gledatelja te društveno relevantnu tematiku.

    Na Porodicu i Djecu zla nadovezuje se Sablja (2024), koja je naslov dobila prema stvarnoj policijskoj akciji koja je za cilj imala pronaći i privesti sve one koji su na bilo koji način bili uključeni u atentat na premijera Zorana Đinđića 2003. godine. Nakon svrgavanja Miloševića posrijedi je bio drugi ključan trenutak za suvremenu Srbiju. Ubijeni premijer bio je prozapadno orijentiran te je kao bitnu stavku svoga političkoga programa isticao čišćenje državnih institucija od Miloševićevih kadrova, kao i rješavanje gorućega pitanja organiziranoga kriminala u državi. Naime, političke strukture i centri moći te razni mafijaški klanovi bili su međusobno isprepleteni, a nisu bili rijetki niti politički motivirani pokušaji ubojstava kao i nestanci ljudi. Danas se smatra da je atentat na Đinđića uvelike usporio razvoj Srbije te demokratskih procesa u njoj, no očito je sprega politike i kriminala bila toliko jaka da ju je bilo nemoguće prekinuti.

    Seriju autorski potpisuju Goran Stanković i Vladimir Tagić, a uz njih su kao scenaristi navedeni i Maja Pelević, Dejan Prćić i Marjan Alčevski. Sama priča, koja se razvija u osam epizoda, predstavlja spoj fikcije i fakcije. Povijesno-političko-društveni okvir povijesno je ovjeren pa se uz Zorana Đinđića (Zoran Mićanović) javlja niz stvarnih ličnosti poput Vojislava Koštunice (Predrag Bjelac), Čedomira Jovanovića (Marko Grabež), Milorada Ulemeka Legije (Sergej Trifunović), Jovice Stanišića (Izudin Bajrović), Zorana Živkovića (Igor Borojević) itd. Pomoću njih, koji su mahom sporedni likovi, autorski tim nastoji oslikati društveno-politički kontekst rastuće društvene i političke krize koja prijeti eskalacijom. Naspram njih u priči postavljeni su fiktivni likovi poput detektivskoga dvojca Borisa Rakića (Ljubomira Bandovića) i Ljube Vasiljevića (Feđa Štukan), veteranskoga dužnosnika tajne službe Žarka Ilića (Zlatko Burić), novinarke Danice (Milica Gojković), pripadnika kriminalnoga klana Uroša Ristića (Lazar Tasić). Izmišljeni i domaštani protagonisti ujedno su i glavni likovi pa se nastoji prikazati na koji način podjele u društvu te socijalno-političke trzavice utječu na svakodnevne živote ljudi te remete njihove privatne i profesionalne živote.

    Pritom fiktivni likovi, za razliku od stvarnih, omogućuju autorskom timu dovoljno mogućnosti za manevriranje i manipulaciju jer se upravo prikazom njihovih sudbina i nedoumica ocrtavaju neuralgične točke suvremene Srbije, sugerirajući da je cjelokupno društveno tkivo korumpirano i kancerogeno. Pritom je znakovita situacija policajca Borisa Rakića kroz koju je serija izvrsno prikazala oportunistički mentalitet u kojem pojedinci gaze preko leševa i prijateljskih odnosa da bi ostali na položaju. Rakićevo ulizivanje režimu dodatno je podcrtano stavovima njegove supruge, koja se pokazuje kao prava kći svoga oca. S druge strane, u sudbini novinarke Danice djelo je nastojalo prikazati konglomerat različitih hrabrih novinara i novinarski koji su stavljali život na kocku kako bi pokušali razotkriti spregu kriminala i politike. Fiktivni policijsko-novinarski kontekst ujedno priču dovodi u okrilje strategija kriminalističkoga žanra, što ovdje ima dvojaku funkciju. Posrijedi je žanr koji se često koristio na filmu i televiziji kao podoban za iskazivanje društvenoga mimetizma, a s druge strane publici je atraktivan.

    Sablja veliki naglasak stavlja upravo na realističnost. Izvrsno je to dočarano fotografijom u kojoj prevladavaju zagasiti tonovi, koji prate godišnja doba te mjesta radnje, napose stanove još uvijek ostale u dobu socijalizma, kao i kancelarije te zapuštene socijalističke dijelove grada. Vizualna erozija koja je u svakom trenutku naglašena odraz je moralne i društvene erozije same zajednice. Intruzivni kamerni pokreti također nastoje ostaviti dojam dokumentarističnosti – kamera često brzo skače s lika na lik kako bi zabilježila njihove reakcije te stvorila dojam u gledatelja kao da se nalazi nadomak protagonista u kakvom znakovitom trenutku. U vizualnom sloju djelo nesporno dosta toga baštini od suvremenih i kultnih američkih serija urbano-kriminalističkoga opredjeljenja poput primjerice The Wire (2002–2008), u kojoj je također isprepletenost raznih interesnih skupina u urbanom miljeu bila iznesena iz mozaične perspektive. Stoga se javlja i ansambl likova koji utjelovljuje šarolika glumačka postava neujednačenih glumačkih kreacija.

    Serija postavlja naraciju fragmentarno i skokovito kako bi se naglasila frenetičnost društvene i političke situacije u kojoj se nalazila vlada Republike Srbije, ali i sama država ogrezla u bezakonje. U narativnoj sadašnjosti pratimo događaje koji se odvijaju neposredno prije i nakon atentata, a vezani su uz istragu o naručitelju i počiniteljima atentata kao i nastojanjima novinara da objasne javnosti što se događa. Javljaju se četiri paralelne radnje: policijska istraga, bijeg pripadnika kriminalnoga miljea, novinarska istraga, reakcije vlade. Navedeno je prožeto analeptičkim narativnim sekvencama, kojima se ujedno svaka epizoda i otvara, a koje ne slijede vremensku logiku nego idejnu logiku priče jer skaču iz razdoblja u razdoblje te ocrtavaju različite aspekte Đinđićeve premijerske aktivnosti kako bismo dobili uvid u njegovo djelovanje kao i djelovanje vlade mu, čime se ocrtava politički kontekst i nastojanje da se provedu političke i društvene reforme.

    Sablja nastoji povezati kriminalističko i publici atraktivno s društveno-političkom analizom te kronikom jednoga turbulentnoga razdoblja po Srbiju, što čini vrlo uspješno. Znakovito je da u prvih šest epizoda atentat biva isključivo sagledavan kao rezultat djelovanja mafijaških klanova, no potom se u jednadžbu vrlo plašljivo uvode i državne strukture, sugerirajući, no nedovoljno hrabro i jasno, da su politika i pojedini političari potencijalno imali veliki utjecaj na ono što se dogodilo.

    ©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 10. siječnja 2025.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji