Američki san u ruševinama: Ljubavna bajka pod svjetlima kapitalizma

Anora, red. Sean Baker, SAD, 2024.

  • Sean Baker se u posljednjih dvadesetak godina pokazao kao jedan od najdojmljivijih kroničara druge Amerike – marginaliziranih, obespravljenih, opresiranih, napose zaboravljenih, koji su ostali izvan domašaja američkoga sna. Njegov opus hrabro i vibrantno kroči predjelima koje filmaši inače izbjegavaju te ima pluralizirajući učinak. Migranti, prevaranti, seksualne radnice i radnici, beskućnici, radnici protagonisti su njegovih ostvarenja, koja im daju vidljivost. Time Bakerova djela daju glas onima koji su inače zaobilaženi i zanemareni, ostavljeni na marginama američkoga urbanog života. U Take Out (2004) autor je britko prikazao svakodnevni život kineskoga migranta i dostavljača. U Prince of Broadway (2008) gradi priču o uličnom prevarantu koji otkriva da ima sina, a Starlet (2012) secira prijateljstvo dvadesetogodišnje i osamdesetogodišnje žene, različitih generacija i pogleda na svijet. Tangerine (2015), sniman u potpunosti mobilnim telefonom, predstavlja neposredan i energičan isječak iz života transrodnih seksualnih radnica. Red Rocket (2021) humorno sagledava nastojanja umirovljene porno zvijezde da se uklopi u novi život.

    Autorovo možda ponajbolje ostvarenje The Florida Project (2015) mozaičan je i izravan prikaz svakodnevnoga života nezaposlenih i beskućnika, koji žive u motelu u blizini zabavnoga parka Disney World te na određeni način sumira autorove predmete bavljenja. Kontrast uniformiranoga smještajnog objekta i simulakre Disney Worlda jedan je od najupečatljivijih komentara na američki san i njegove stranputice, koji smo imali prilike gledati posljednjega desetljeća, ali i snažna klasna studija. Radnje autorovih uradaka redovito su smještene u urbane sredine New Yorka, San Francisca i Los Angelesa, no to nije američki metropolis s turističkih razglednica, nego njihove periferije i sumnjive četvrti, homogenizirani pejzaž motela, parkirališta, oronulih pročelja i zapuštenih ulica, koji ne samo da izravno odražava egzistencijalnu situaciju protagonista i protagonistica, nego upućuje i na kulturnu eroziju suvremene, kapitalističke Amerike.

    U Anori se redatelj nastavlja baviti karakterističnim mu tipovima likova i preokupacijama. Anora (odlična Mickey Madison) dvadeset trogodišnja je djevojka uzbekistanskoga porijekla, zaposlena kao seksualna radnica u njujorškom noćnom klubu. Jedne uobičajene noći na radnom mjestu upoznaje dvadeset jednogodišnjega Rusa Ivana (Mark Eydelshteyn), potomka bogate oligarhijske obitelji, koji gubi dane u New Yorku. Zadovoljan njezinom uslugom, želi da mu seksualne usluge pruža i privatno. Nakon toga se njihov odnos počinje razvijati u nepredviđenom smjeru pa joj Ivan nudi poslovnu ponudu: provest će s njim deset dana kao njegova djevojka, a za to će joj platiti petnaest tisuća dolara. Dani tulumarenja u luksuzu, lišeni brige za svakodnevnu egzistenciju, polako se bliže kraju, a dvoje mladih ljudi, u partijanerskoj euforiji kičastoga Las Vegasa odlučuju relaciju bez razmišljanja pretvoriti u brak. Ubrzo se javljaju nevolje u raju prispodobljene u Ivanovim bijesnim roditeljima koji ne pristaju na činjenicu da im je snaha seksualna djelatnica.

    Nikada kao do sada nije Baker bio toliko blizu poigravanja s klasičnim pričama i popkulturnim mitovima. Anora tako predstavlja inačicu priče o Pepeljugi, na što se naslovna protagonistica i sama referira u razgovoru s kolegicom s posla. Redatelj vješto naglašava njezinu privatnu i profesionalnu poziciju. Posao je iscrpljujući a pritom i izrabljujući. Junakinja i njezine kolegice nemaju zdravstveno osiguranje, mirovinski fond, plaćen godišnji odmor i hranu, a pritom je cjelonoćni boravak u klubu i animiranje raznoraznih, ponekad bizarnih i ljigavih tipova muškaraca, vrlo naporno kako fizički tako i psihički. Stanovanje sa sestrom u derutnoj kući tik uz prugu nadzemne željeznice, koja svakih nekoliko minuta proizvodi nesnosnu buku, upućuje na socijalni i imovinski status. Anora je tako jedna od Bakerovih tipičnih protagonistica s margina društva, koju princ na bijelom konju spašava od zle maćehe – poslodavca, te je odvodi u svoj dvorac. Raskošna urbana vila moderne arhitekture i luksuznoga unutarnjeg uređenja izravno je kontrapunktirana klubu i kući. Rafiniraniji kamerni pokreti, prigušeni zvukovi i manje buke, puno svjetlosti i prozračnosti u kontrastu su sa željezničkom i uličnom bukom oronule kuće te zagušljivim, klaustrofobičnim ozračjem noćnoga kluba, frenetičnoga ritma te umjetnoga osvjetljenja.

    Baker ne bi bio on da svoju inačicu priče o Pepeljugi radikalno ne izokrene. Anora gotovo da djeluje kao komentar na kičasti i sladunjavi filmski hit Zgodna žena (Pretty Woman, 1990) Garryja Marshalla s Julijom Roberts i Richardom Gereom u glavnim ulogama. U njemu holivudska prostitutka Vivian Ward upoznaje na poslu bogataša Edwarda Lewisa koji je unajmljuje na tjedan dana, što u konačnici rezultira ljubavnom pričom većom od života te očekivano sretnim završetkom, jer što bismo drugo mogli očekivati od onovremene Disneyjeve produkcije. Zgodna žena i sama predstavlja inačicu priče o Pepeljugi, a posrijedi je narativ koji je bio podosta popularan u američkoj kinematografiji osamdesetih godina prošloga stoljeća (primjerice Flashdance (1983) Adriana Lynea s Jennifer Beals u glavnoj ulozi) jer je savršeno odgovarao neokonzervativnim ideologijama onoga vremena. U romantičnim fantazijama, koje su sugerirale potku o ispunjenju želje kroz priče o uspjehu i promjeni društvenoga statusa, sugerirala se mogućnost uglobljivanja u američko društvo uspješnih i situiranih. U slučaju protagonistica navedeno se redovito ostvarivalo putem odnosa s bogatim i uspješnim muškarcima, često korporativne pozadine. Baker rastače takve mitove te prikazuje društvo koje je izravno vođeno logikom kapitala pa njegova protagonistica biva opresirana i kao žena – što se vidi prema ponašanju poslodavaca prema njoj ali i zaposlenika Ivanova oca koji je primoravaju na poništenje braka, te kao seksualna radnica – jer je zbog zanimanja svi doživljavaju kao osobu drugoga reda i ženu laka morala.

    Anora ne počiva na složenom fabuliranju te je priča podosta reducirana, što je inače karakteristika redateljevih filmova koji žele ostaviti dojam neposrednosti, kao da gledamo niz vinjeta iz svakodnevnoga života. Nakon upoznavanja protagonista i njihova braka, najveći bio radnje otpada na popodnevno-noćnu potragu za Ivanom, koji je pobjegao od očevih gorila te ostavio suprugu neka se sama s njima snalazi kako zna i umije, a čime se podcrtava njegova nezrelost te status razmaženoga sina bogatih roditelja, koji smatra da mu imutak omogućuje da se ponaša kako želi. U posljednjem dijelu pratimo susret Anore i Ivana s njegovim roditeljima te poništenje braka u Las Vegasu. Stoga je naglasak stavljen na proživljavanje protagonistice te njezin proces otrežnjavanja, kada shvaća da je živjela romantičan mit koji tek postoji u filmovima poput Marshallova, što Baker promeće u hrabro klasno propitivanje prožeto humornim elementima, ali i suosjećanjem za likove.

    Središnji dio filma – potraga za Ivanom, vizualno je odlično postavljen. Baker inače voli dinamične kadrove, razgovorljive likove koje prati kamerom, pa šetnja glacijalnim New Yorkom postaje odraz košmarne situacije u kojoj se protagonistica našla. Također su neki od prizora maestralno režijski postavljeni, primjerice upad izaslanika Ivanovih roditelja u vilu, koji vješto spaja humorne elemente s ozbiljnima.

    ©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 8. siječnja 2025.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji