Psiho-socijalne drame i ideološki sukobi u jugoslavenskom filmu
Jugoslavenski Crni val i filmovi scenarista Branka Šömena: Let mrtve ptice, red. Živojin Pavlović, 1973.; Crveni Boogie, red. Karpo Ačimović Godina, 1982.
-
Filmske programe bečkog Filmarchiva i zagrebačke Kinoteke u kasnu je jesen ušio i pisac Branko Šömen, scenarist filmova Let mrtve ptice (1973.) Živojina Pavlovića i Crvenog Boogieja / Zašto plačeš djevojko? (1982.) Karpa Aćimovića Godine. Uvodna riječ na bečkoj projekciji u sklopu retrospektive ...es kamen Menschen održanoj nedjeljne večeri 24. studenog pripala je filmologinji Petri Popović, za kojom su uslijedila i tri kratka filma Želimira Žilnika. Rdeči Boogie / Zakaj jočeš deklica?, kako se film zove u izvorniku, pao je 10. prosinca, na neki utorak.
Branko Šömen slovenski je književnik i scenarist rođen 1936. u Mariboru. Dosad objavljuje 30-ak naslova proze i povijesne publicistike, od kojih prednjače oni iz domene psihološkog realizma. Ovaj nekadašnji novinar Mladine, u široj javnosti poznatiji po biografiji Vaclava Havela, u Zagrebu je više godina predavao Filmski praktikum na Akademiji dramskih umjetnosti. Pored književnog rada, javlja se i kao scenarist, a s Pavlovićem se prepliće nakon što je ovaj radi zabrane filma Zaseda (1969.) morao kruha potražiti u Sloveniji.
Živojin Žika Pavlović (1933. – 1998.) središnja je persona crnovalnog filma, pored Dušana Makavejeva (autor WR: Misterijâ orga[ni]zma, 1971.), Aleksandra Petrovića (autor Skupljača perja, 1967.) i spomenutog Žilnika; beogradski je akademac slikarstva, aktivan književni i filmski pregalac, kao i profesor s beogradske FDU, a kasnije Akademije Braće Karić. Pavlovićevi su filmovi uglavnom socijalne drame o neprilagođenim individualcima, a spomenuti pokret poznat i pod egidom Novi jugoslovenski film i obuhvaća uglavnom filmove srpskih redatelja od 1961. do 1972. godine. Tek je odnedavno restauriran i revaloriziran u okvirima svjetske filmske teorije i za svoje vrijeme bio kontroverzan i time zabranjivan, ali i bunkeriran. Naslijedio ga je pokret tzv. crvenog vala i vedrijeg socrealističkog filma koji „slavu borbe pronosi“ – citirajmo ovdje stih iz poznate sovjetske partizanske pjesme Po šumama i gorama.
Let mrtve ptice počinje epidemijom slinavke i šapke u Prekmurju, jednom od najzaostalijih dijelova Jugoslavije, s tromeđe jugozapada Mađarske i sjevernih porječja tadašnjih jugoslavenskih republika SR Slovenije i Hrvatske. Pokoljem velikih dobrodušnih životinja i njihovim spaljivanjem rukovodi jedan od trojice braće iz generacije čija većina već živi u Austriji. Starozavjetni će motiv Šömen, koji je u Prekmurju i rođen, a posljednji je razred gimnazije završio u Ljubljani, ponoviti u Boogieju, kada pred kraj filma njegovi protagonisti sudjeluju u iskorjenjivanju invazije žohara iz Colorada na njivi u selu nedaleko talijanske granice.
Ova ostvarenja pokojnog Pavlovića i Godine, koji naposljetku i živi u Sloveniji – ta bio je ravnatelj Filmskog sklada Slovenije i za tog je mandata prionuo na restauraciju crnovalne kinematografije u suradnji s Jugoslavenskom kinotekom, ulančala je '70-ih i '80-ih ista produkcijska kuća Viba Film, s kojom je Šömen redovito surađivao. Godina je kao direktor fotografije surađivao sa Žilnikom na Crnom filmu (1972.), te snimio više Zafranovićevih filmova, a za prvijenac Muke po Mati (1975.) osvojio i Zlatnu arenu. Prvi će dugometražni film ostvariti Splavom meduze (1980.) koji govori o zenitističkom pokretu u utopijskoj ekspediciji za dušom naroda čiji je posljednji kadar, grupnog prelaska rijeke skelom, Kusturica persiflirao u grand finale Undergrounda (1991.) na otoku koji plovi nizvodno burne balkanske rijeke.
Crveni Boogie, kako mu diplomatičko claptonovsko ime i govori, sljednik je Splava i govori o slovenskim jazzerima nakon rezolucije Informbiroa, a iz današnjeg je rakursa zanimljiv komentar na atmosferu urbanog rockerskog Novog vala čija fama mimikrira našu svakodnevicu već 30-ak godina. Karte su se preokrenule i svaki je inozemni kulturni utjecaj državica paranoično dijagnosticirala s primišlju branika od imperijalizama. Film i počinje filmskom scenom koncerta puhačkog jazz-orkestra ispred bazena u kojem se kupa mlada glumica. (Mislim da je riječ o filmu Bal na vodi kojeg je jako hvalio Tom Gotovac.) Socijalistička omladina bombardira projekciju otvaranjem kišobrana u kino-sali nakon čega ispred kina slijedi makljaža pobornika i protivnika jazza. Ovim postupkom Godina je crnovalni filmski jezik prokrijumčario u kontekst filmskog djela kao autoreferencijalnog aktivizma, čime se možda sljubio Godardu.
Zajedničko Godininim naslovima je omaž umjetniku između dvaju diktatura, one stroge države i ravnodušnog naroda, moguće i kao komentar ne samo na ustroj sna jugoslavenskog socijalizma nego i na recepciju crnog vala. Glavnu ulogu, onu lika dirigenta u filmu dobio je Boris Cavazza, koji je već glumio u Muci po Mati, ulogu bubnjara odigrao je Zoran Predin, a saksofonista glumi filozof Petar Mlakar čiji lik na kraju i pogiba prilikom pokušaja bijega preko granice. Vlast u filmu Šömen niti već koju godinu nakon Titove smrti nije prikazao pozitivno; vojna milicija naoko gladnim seljacima otima krave pod uvjetnom optužbom da su prebogati! Učinak aranžmana s potpisom trubača Petera Ugrina transcendira pogotovo na modernističkim dvoglasnim a capella improvizacijama, baš kao i kod ostalih Godininih Gesamtkunstwerkstücka.
Pretjerano ili ne, sarajevski sineast Dušan Sabe u in memoriamu za Makavejeva u časopisu Život čitavu drugu generaciju jugoslavenskih noirovaca smatra tek talentiranim šarlatanima. (Prema toj se podjeli može izvući i stanovita poredba s minimalističkim skladateljima iz njujorškog centra (eng. Downtown) prve i druge generacije koji su istih dekada djelovali i stasavali na Manhattanu.) Sa sijaset kratkih filmova snimljenih kroz sedamdesete, Ačimović je Godina svakako sintetizirao rukopis crnog vala između šanaca onog crvenog, a sedmu umjetnost kao elektroakustički medij s razmeđe pop-kulture. Budući da su svi ovi redatelji uzajamno djelovali i inspirirali jedni druge, primijetimo i to da je Žilnikov dugi metar o pitanju ljubavi usred represije državnog aparata, Dupe od mramora (1995.) (prikazan u recentnom izboru Kinoteke – op. aut.) na tragu čuvenog Godininog kratkiša O ljubavnim veštinama (1972.) kad je već bilo u zraku da će njegov kolega Lazar Stojanović fasovati radi Plastičnog Isusa (1971.). I fakat, 1973. je potonji morao u zatvor na tri godine, a njegovi su profesori (spomenuti – op. aut.) Pavlović i Petrović bili izbačeni s Akademije.
U cjelini gledano, oba filma nastala iz Šömenovog rukopisa u prvi plan ispostavljaju neukorijenjenost svojih protagonista uz naoko domaće okružje, govoreći o kompleksu pripadnosti koju ideologija jamči pripadnicima cjeline. U Pavlovićevom filmu taj fenomen je radikalniji, jer se bavi obitelji nasuprot prirode, odnosno pojedincem u gotičkom i gotovo prethistorijskom okruženju, po čemu bi recentna Ankovićeva Proslava bila daleki unuk crnovalnog potpisa, pogotovo po sintezi psihologije i (ljudske) prirode. A budući da Godinin film govori o provjetravanju provincije od nepoćudnih ideoloških elemenata, govorimo o diskursu staljinizma – ne zaboravimo ovdje da je novogovor Židove prozivao za „neukorijenjeni kozmopolitizam“, kao i to da je Šömen autor djela Molitva za Jasenovac. U ovim aporijama zaključka dešifrirajmo i naslov filma. Boogie je sinonim za glazbenu vrstu iz polja bluesa i jazza, a uzet je kao antipod prtljazi uhu-ugodne slovenske popevke iz naslova filma, koja poentira da tiha voda brege dere i da iskonska ljudska priroda uvijek odlučuje.
©Vid Jeraj, FILMOVI.hr, 7. siječnja 2025.