Intimna klaustrofobija glacijalnih obiteljskih odnosa

His Three Daughters, red. Azazel Jacobs, SAD, Netflix, 2023.

  • Film se otvara efektno: protagonistica Katie (Carrie Coon) u crnoj odjeći na bijeloj podlozi – ne bi li se istaknuo njezin značaj, u plošnom kadru i planu polublizu – kako bi se sugerirala njezina blizina onome kome govori, obraća se u kameru u podugačkom monologu, koji ima autoritativni i docirajući stav. Ne samo da se time otkriva narav njezina karaktera, nego i osnovne konture radnje, jer ćemo uskoro shvatiti da posrijedi nije metafilmski postupak obraćanja gledatelju, nego lik decidirano govori sestri Rachel (Natasha Lyonne), koja je bez riječi sluša, no ovakvim rješenjem se dio nelagode nastoji prenijeti i na gledatelja. Potom se u sceni javlja i treća sestra Christina (Elizabeth Olsen), koja očito ima funkciju medijatora između nepomirljivih strana, što nas dovodi u okrilje priča o problematičnim obiteljskim relacijama.

    Priče o disfunkcionalnim obiteljima vrlo su zahvalan materijal za filmsku obradu te scenaristi i redatelji često za njima posežu. Različite dinamike obiteljskih odnosa i konflikata omogućuju oblikovanje priča koje pažnju usmjeravaju na likove, njihove postupke, generacijske odnose, putem čega razmatraju šire društvene promjene u poimanju obitelji te ideologija obiteljskoga života. Ne smijemo zanemariti niti činjenicu da glumci također vole ovakve materijale jer oni sugeriraju dobru prođu u sezoni filmskih nagrada.

    His Three Daughters jedan je od mnogobrojnih filmova koji se bave obiteljskim odnosima i konfliktima, a u središte razmatranja stavlja otuđene i glacijalne odnose među roditeljima i braćom. Ostvarenje koje potpisuje redatelj i scenarist Azazel Jackobs neosporno u sadržajnom i stilskom sloju baštini mnogo toga od američkoga nezavisnog filma devedesetih godina prošloga stoljeća, što se posebice očituje u minimalističkom pristupu materijalu, kako stilski i formalno tako i sadržajno. Često se u šali znalo govoriti da je za nezavisni film s kraja dvadesetoga stoljeća dovoljno bilo imati skupinu likova koje je trebalo pustiti da u prostoriji razgovaraju devedesetak minuta.

    Radnja se odvija u New Yorku, točnije u stanu umirućega Vincenta (Jay O. Sanders), gdje su se okupile njegove tri kćeri u iščekivanju nesretnoga događaja. Rachel je najmlađa te iz Vincentova drugoga braka, živi s ocem te odbija preuzeti odgovornosti odrasloga života. Njezine su starije polusestre Katie i Christina kćeri iz prvoga braka, koje žive s obiteljima izvan New Yorka. Katie ima problematičnu i buntovnu kćer tinejdžericu, klasno je ponosna te živi raskošnim životom, koji je sasvim oprečan nonšalantnom načinu egzistiranja njezine mlađe polusestre, kojoj zamjera neozbiljnost i nedoraslost, što često rezultira otvorenim sestrinskim sukobima i razmiricama. Christina pak nastoji biti pomirljiva i balansirati između sestara kao svojevrsna tampon-zona, što djeluje kao produžetak njezine majčinske uloge. Pritom u očima sestara vodi savršen, beskonfliktan obiteljski i društveni život.

    Jackobs čini klasičnu stvar. Uzima tri lika povezana krvnim srodstvom, ali sasvim različitih svjetonazora, životnih stilova, afiniteta, preokupacija i karaktera te ih u kriznom trenutku (u okrilju očeve smrti) smješta u ograničen i izoliran prostor. Većina filma odvija se na jednoj lokaciji – posrijedi je interijer stana, a druga lokacija koja se sporadično javlja, ulica je ispred zgrade u kojoj se stan nalazi i gdje povremeno Rachel izlazi kako bi zapalila džoint te našla oduška od napornih sestara. Cilj je oblikovati intimnu studiju o različitim načinima suočavanja sa smrću u kontekstu koje se razotkrivaju istine o egzistencijama onih koji ostaju na životu.

    Redatelj mizanscenski vješto koristi prostor stana kako bi naglasio ili podcrtao različite dinamike odnosa među sestrama. Kako su postavljene jedna naspram drugih te u ambijent stana, puno govori o njima samima te njihovim međusobnim odnosima, ali i relaciji naspram prostora koji ujedno predstavlja oblik nasljedstva. Također nudi podatke o društvenim i obiteljskim odnosima sestara te njihovim karakterima. U djelu prevladavaju planovi lika, napose blizu i polublizu, likovi su često postavljeni u pasivan položaj: sjede na stolici, kauču ili fotelji u planu blizu, što upućuje na neizvjesno čekanje smrti. Planovi su ujedno plošni i mahom statični kako bi se naglasak stavio na sestre, njihove karaktere i verbalne duele. Redatelj protagonistice stavlja u isti prostor, no rijetko su u istom kadru, čime se sugerira njihovo razmimoilaženje. Kada se dvije i pojavljuju unutar istoga kadra, najčešće su to Christina i Katie, dok je Rachel redovito izostavljena. Također su česte dijagonalne kompozicije kadra kada se u njemu nalaze dvije sestre, čime se podcrtavaju dinamike u njihovim odnosima. Stan je sagledan kao svojevrsna klopka jer se nema gdje otići, a protagonistice su izbačene iz kolotečina svakodnevnoga života. Jedina veza s izvanjskim svijetom, primjerice za Christinu i Katie je telefon. Obje učestalo razgovaraju s obiteljima putem spomenute naprave. Gledatelj svjedoči njihovim reakcijama, no nikad nema uvida u povratne reakcije članova uže im obitelji. U tim se prikrivenim monolozima ujedno otkriva i što misle jedne o drugima.

    Smještanje radnje u ograničen prostor stana omogućuje da se konfliktni karakteri snažnije isprepletu te se stvara dojam klaustrofobije u odnosima. Primjerice sugestivno je naznačeno da neke od protagonistica najradije tamo ne bi boravile, dok Rachel boravak sestara pomalo doživljava kao intruziju u vlastitu intimu, ponajprije stoga što nisu imale blizak odnos te među njima postoji određena doza otuđenosti. Stan ujedno predstavlja nasljedstvo pa se spomenuto pitanje implicitno provlači kroz međuljudske odnose te dodatno stvara tenziju jer ga nitko ne želi eksplicirati, ali je svima na pameti, premda film ne želi skrenuti na predvidljiv kolosijek borbe za nasljedstvo.

    Ovakav tip filma rađen je po mjeri glumaca pa uvjerljivost portretiranih odnosa dobrim dijelom počiva i na uvjerljivosti glumačkih kreacija. Natasha Lyonne (American Pie, Ad Astra), Carrie Coon  (Gone Girl, Boston Strangler) i Elizabeth Olsen (Oldboy, Avengers: Endgame) odlično su utjelovile sestre, njihove različitosti i specifičnosti te su ih umješno individualizirale. Njihova glumačka međuigra uvelike pridonosi živosti cjeline, koja je lako mogla upasti u zamku komorne monotonije, te nosi cijelo ostvarenje.

    ©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 2. siječnja 2025.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji