Film koji propituje granice ljubavi i identitet
22. Human Rights Film Festival, 2. - 7. prosinca 2024.: Queer, red. Luca Guadagnino, Italija, SAD, 2024.
-
Human Rights Film Festival svake godine prikaže bar nekoliko filmova neosporno kultnih predikata. Jedan od ovogodišnjih filmova o kojem će se svakako pričati u kuloarima i šire, neosporni kandidat za najkul i najkultniji film godine jest novi naslov Luce Guadagnina, Queer. Taj Talijan definitivno se ne libi snimati ono što ga kao čovjeka i umjetnika zanima; ne libi se, kažem, jer treba imati čak i u današnje vrijeme hrabrosti snimati uzbudljive kinematografske poslastice kakve nam on sprema u svojoj kužini. Taj čarobnjak iz neobičnog Oza, čarobnjak hrabrog i živopisnog imaginarija, ne podsjeća doslovno ni na koga. Neosporna queer provenijencija samoga autora je tu, no on ne baca niti na Fassbindera niti na Pasolinija niti na mladoga Dolana. Sasvim je svoj još od prvog velikog hita (a snimao je i prije) Call Me by Your Name otprije sedam godina, kada je u svijet celuloida uveo tada nepoznatog a sada svjetski znanog Timothéeja Chalameta.
Human Rights film Festival je najhrabriji filmski festival u Hrvatskoj, a ove godine definitivna i ultimativna poslastica događanja bješe baš film Queer. Guadagninijeve filmove već se uvelike iščekuje jer nikad se ne zna što taj autor sprema. Od nevjerojatno nježne mediteranske gay poetike u filmu Call Me by Your Name, priče o sazrijevanju i prvim ljubavima, do remakea kultnog horora Darija Argenta i njegove Suspirije (možda nepotreban remake no svakako hrabar), on je autor koji ne dosađuje. Ili da objasnim: autor koji ide dalje, ne ostaje vjeran samome sebi nego hrabro istražuje.
Queer će mnoge sablazniti, mnoge oduševiti, mnoge natjerati da plaču ili se smiju, a i jedan i drugi raspon je prihvatljiv.
Novela Queer po kojoj je snimljen film, starog prekaljenog bitničkog pisca Williama S. Burroughsa – inače deklariranoga gaya iliti queera, donosi uvijek i navijek iste priče o proganjanom identitetu, izgubljenim snovima i nekim alkoholičarsko-opijatskim snoviđenjima. Pomalo taj Burroughs, po čijem je romanu Goli ručak Cronenberg snimio svoje istoimeno remek-djelo, uvijek jaše po istome (za razliku od našeg junaka Guadagnina). Uz opijate i jaki alkohol, njegove sumaglice i paranoidne halucinacije podsjećaju na Dalija te na Freuda i Junga; on propituje sebe i svoju seksualnost te dualistički ispituje razne životne dominacije i ruminacije. No ono što Burroughsa također vječno zanima jest tjelesnost odnosno nestalnost tijela kao dominantne veze s nestalnošću ljudske duše. To su temelji njegova stvaralaštva, a imaginarij je svakako brutalno bizaran i gadan, gotovo ljudsko razotkrivajući na neki hororičan način.
Guadagnino je već dugo želio dati omaž svom prijatelju po queeru Burroughsu (nekada su se tako zvali homoseksualci a danas je riječ puno šireg značenja: za marginalce ili drugačije persone svakakvih obilježja) i to mu je za rukom pošlo upravo sada.
Priča je smještena u 1950-e u Meksiko, tada liberalan za sve homiće, alkoholičare i narkomane a koji je bio sušta suprotnost mcchartyjevskoj Americi tog doba. Početak filma je pravo remek-djelo i koristi dva ultimativna hita grupe Nirvana po izboru uigranog tima Trenta Reznora i Atticusa Rossa iz Nine Inch Nailsa. Tako film otvara All Apologies u izvedbi Sinéad O'Connor sa stihom „Everyone is Gay“, a sekvenca u kojoj glavni junak Lee spazi svoju simpatiju, mladoga Eugenea (Drew Starky) te izlazi na prašnjavu mračnu meksičku stradu uz taktove Come as You Are Nirvane, veličanstveni je filmski spektakl.
Inače, kurioziteta radi, da spomenem da je pokojni Kurt Cobain bio dobar prijatelj sa Burroughsom, što je iskoristio očito i sam Guadagnino u svome Queeru. Slijede liste dobrih pjesama, liste narkomanskih odvaljivanja, halucinacije raznih dometa, doze meskala i raznih tekila na skliskome šanku, niz neupitno zabavnih i duhovitih likova, queerova redom, pa se pitate: pobogu, je li Meksiko tada bio ono što je za tu populaciju Amsterdam ili Berlin danas? Tajland perhaps?
Muškarci hodaju zagrljeni baš kao u Ateni prije Krista, a naš glavni junak Lee, sam Burroughs, stameni je i okorjeli homoseksualac. A sada najizuzetniji podatak, gotovo blasfemičan do boli i smiješan do srži: Leeja igra muškarčina koja je utjelovila Bonda, prekaljeni i nemilosrdni Daniel Craig. Ta mu uloga stoji kao sto Bondova i sto Oskara (za ovu izvrsnu ulogu ga treba dobiti) a sam nastup u filmu ove vrste nakon serije komercijalnih istupa u ulozi agenta 007 valjda čini prekretnicu u njegovoj zanimljivoj karijeri.
Sama uloga Leeja, tog tvrdog oraha, narkomana alkoholičara i gay nimfomana, pisca i novinara, tvrdog na jeziku i karakteru, toliko je privlačna, vjerujem, za glumca velikog kalibra da je Craig jednostavno nije mogao odbiti. Stoji mu saliveno i jednostavno je must see.
Film, iako divnog pedigrea, bogomdane glazbe i glavne i sporednih izvrsno nijansiranih uloga, nažalost nije ujednačen i zaokružen. Sastoji se od nekoliko dijelova. Prvi – meksički, najjači je i najbolji, drugi – putničko-ekvadorski je osrednji, dok je treći dio u kojem junaci (Lee putuje sa svojim povremenim ljubavnikom koji je s njim iz financijskih razloga) dolaze u prašumu u potrazi za yagom, biljkom izražajnih halucinogenih i telepatogenih svojstava, možda off i pomalo se ne uklapa u prethodnicu. Scena u kojoj glavni junaci, sudruzi i ljubavnici doživljavaju yaga nadrealno iskustvo (uz pomoć vračare koju tumači kultna glumica Leslie Manville) pomalo je pretjerana i možda neuvjerljiva. Ipak, u epilogu filma Guadagnino se vraća na tračnice i u jednoj lijepoj sekvenci u kojoj stari Lee leži na krevetu gdje je nekad ležao s Eugenom, podsjeća na neke fine gay reminiscirajuće scene iz filma Planina Brokeback, gdje je za isticanje siline ljubavne priče dovoljno leći u krevet i ispreplesti u mašti noge sa starom ljubavi ili pomirisati košulju svog ljubavnika. Te palpabilno adorativne scene toliko su jake i samodostatne, bez riječi, bez tona, bez melodije, kao što je možda jak samo opijum ili dobar gutljaj čistog whiskeya.
I još jedan kuriozitet, jer ipak radi se o ekranizaciji Burroughsa, uz Ginsberga i Kerouaca najjačeg beat pisca iz 1950-ih: Burroughs je 1951. usmrtio svoju suprugu Joan u pijanoj igri kad je gađao čašu na njezinoj glavi. Nažalost, promašio je. Ta se scena ponavlja i u ovom filmu u halucinogenoj sekvenci o nestalnosti tijela, duše, spolnosti i same biti čovjeka.
Potraga za uzbuđenjima, za egzaltacijom, za spolnim akcijama i opijatskim vrhuncima nije sve što su tadašnji pisci i umjetnici sezali biti. Putovanja na razna egzotična i slobodnija mjesta bila su u svrhu te pustolovine, no bit je bila pronaći sebe, svoju stalnost i sreću – ipak možda ne sreću, jer to je mrvu pretenciozno – možda tek komociju. A što je bitnije za život doli provesti ga u vrhunskoj komociji bez ikakvog naprezanja. Pak sumnjam da je naš queer Burroughs bio taj lik, maskulini genije kojeg je privlačio isti spol, teški liker i opijat, baratao je riječima kao i životom. Oporo, tvrdo i gadno. Na kraju života sprijateljio se s Cobainom, senzibilcem koji nimalo nije bio opor kao on, zato i nije izdržao. A je li Burroughs našao svoju komociju? Sumnjam.
Da zaključimo. Danielu Craigu sve nagrade svijeta, no Guadagnino se malo zanio u ovome neujednačenom slavlju umjetnosti i popratnih slučajnih životnih prolaznosti. Bit će bolje drugi put.
©Ivana Perić, FILMOVI.hr, 26. prosinca 2024.
Piše:

Perić