Provokativna kritika suvremenog društva kroz postmoderni palimpsest

Ne očekuj previše od kraja svijeta (Nu aștepta prea mult de la sfârșitul lumii), red. Radu Jude, Rumunjska, Luksemburg, Francuska, Hrvatska, 2023.

• 

  Kako pobjeći od, nazovi, svijeta u njegovu terminalnom stanju? I to, kada se taj svijet raspada, „puca po svim šavovima“? Kad je u hropcu? I je li tako nešto uopće moguće? Na ova i slična pitanja ultimativne naravi ponovno nam, kroz svoj kino-eksperiment, odgovara Radu Jude.

  Svakome iole upućenom u zbivanja u svjetskom art-filmu ovo ime mnogo znači. Jer, već od svog dugometražnog prvijenca Najsretnija djevojka na svijetu (2009.), ovaj je rumunjski autor obilježio europsko art-kino. Paralelno snimajući kratke i nekomercijalne radove, kao i one veće, za filmske festivale, Jude se profilirao kao autor bez nekog  klasičnog stila, ali s prepoznatljivim darom za provokaciju. I s novim filmom, Ne očekuj previše od kraja svijeta (Nu astepta prea mult de la sfârsitul lumii, 2023.). ne iznevjerava svoje fanove, ali ni slučajne namjernike koji se prvi put zatiču u kinu s nekim od njegovih uradaka. Već od samog početka Jude nudi posve nekonvencionalnu filmsku pustolovinu, za koju često ni samome autoru nije posve jasno u kojem će neočekivanom fabularnom, dijegetskom tjesnacu završiti.

  Ovog puta priča nas filma vodi u mračnu stranu suvremenog Bukurešta. Ovaj grad i zemlja na marginama Europske unije bivaju signumom autorskog, artističkog protesta protiv njezine kolonijalne uloge, ali i rumunjskog defetizma. Angela Raducanu (Ilinca Manolache) pomalo je ocvala plavuša koja vozi taksi, a usput i radi kao snimateljica-novinarka za jednu koprodukcijsku video-film kuću. Njezin radni dan, saznajemo, traje između 16 i 17 sati. U svojem Fiatu Doble juri bukureštanskim ulicama. One su zagušljive, zakrčene, mirišu na golemi – isprdak. Kroz prepoznatljiv Judeov in medias res u film ulazimo sočnim psovkama. Niti u jednom momentu ovog svojevrsnog road-moviea neće posustajati u takovrsnoj iritaciji za čedne uši i moraliste. Tek će gradirati svoju političku nekorektnost.

  

  U sižejnom i idejnom smislu, Jude se ovog puta obračunava s kolonijalnim europskim poretkom, ali i posvemašnjim oportunizmom poznate mu, rumunjske sredine. U umjetnički slojevitom filmu poslužit će se, pak, specifičnom metodom postmodernog palimpsesta. Tako će – kao svojevrsni found footage – uz priču o svojoj taksistici Angeli, ispreplesti i storiju o njezinoj imenjakinji, obilato se koristeći materijalom iz filma Angela se kreće (1982.) Luciana Bratua. Protagonistica ovog starog – i ni po čemu zapaženog(!) – filma pojavljuje se u poodmakloj dobi u sadašnjosti Judeova ostvarenja. Kroz ovu začudnu postmodernu intertekstualnost, on će i vizualno prenijeti svoj autorski komentar na Bukurešt iz mračnog Ceausescuovog Bukurešta i onog europskog danas. Naime, u filmu od prije više od 40 godina vidimo osunčane ulice rumunjske prijestolnice, s puno živih boja (i Trabanata!), dok je tekstura suvremene priče obojena zrnatošću i prljavošću, poput, primjerice, one u ranim, poluamaterskim filmovima novog njemačkog kina, ponajvećma Wendersa ili Klugea. Ili, još oštrije… prljavština, jad, čemer i bijeda europćanske rumunjske prijestolnice vrlo je slična i prispodobiva crnotalasnoj fotografiji iz filmova jednog Žike Pavlovića!

  Ovaj hibridni palimpsest, svojevrsno intertekstualno pregnuće Radu Judea bit će dodatno obogaćeno i „virtualnom aktualizacijom“ (Deleuze). Naime, protagonistica Angela putem svog mobitela postaje Bobita. Digitalnom transformacijom, naime, ova pomalo ocvala plavuša postaje mačistički TikTok-heroj, koji svojim vulgarnim i totalno politički nekorektnim verbalnim i vizualnim eskapadama stječe gotovo milijunski broj mrežnih pregleda. Jer, Bobita je influencer od formata! Naravno, ovaj karikaturalni lik postaje Angelin alter-ego tj. njezin glas Istine, kojim će se ona suočiti s iscrpljujućim i ponižavajućim cjelodnevnim poslom za inozemnu korporaciju. Kontrapunkt između blještave austrijske TV-kompanije i bukureštanske tvornice iz doba sivila socijalizma/komunizma, Judeu će biti otponac za njegov angažirani autorski stav. Naravno, uz ogromnu dozu humora. (Jedan će osobni komentar to jasno kazati: „Radu Jude je kao Godard, samo stvarno zabavan…“

  

  I da, svi koji još pokušavamo misliti svojom glavom, zazivamo neki novi, „drukčiji početak“ (Der andere Anfang, rekao bi Martin Heidegger). Dakle, nešto nakon metafizike jed(i)nog subjekta-supstancije suvremenosti, Kapitala.

  Pruža li nam Judeov film bilo kakvo obećanje ili, nadu? Opstoji li još uvijek neki mesijanski poriv u umjetničko-filozofskom doživljaju Judeove nekoć najsretnije djevojke na svijetu?

  Nema mnogo patetične i otvarajuće se perspektive. Ali ima – i to u izobilju! – sarkazma i beskompromisne kritike. (Koliko je Jude bezobrazno nekorektan i sarkastičan, dokazuje sekvenca u kojoj prikazuje svih 600 križeva uz rumunjsku auto-cestu smrti, a koja raskriva sav čemer rodne mu zemlje.)

  Film se poantira u gotovo polusatnoj statičnoj sekvenci snimanja TV-priloga za reklamnu kampanju austrijske korporacije, a kojom ona želi potaknuti svoje rumunjske radnike da se koriste sredstvima i opremom za zaštitu na radu. Ovidius, – unuk taksistice Angele iz Bratuova filma – objašnjava svoju invalidnost pred kamerom. Ova završna sekvenca, zasigurno, mnoge će i dobrano iznervirati. No, pravi mali biser predstavlja posljednji monolog virtualnog Bobitua. On će, naime, u verbalnoj eskapadi popljuvati svu grotesknu politiku Europske unije prema Ukrajini, a koja vrhuni u karakterizaciji Zelenskog kao hohštaplera, dok će Putin biti poželjnim obrascem velikog Vođe za kraj svijeta.

  

  Ovo nije film za svakoga. Štoviše, vjerujem da će mnogi zalutali u kino-dvoranu vrlo brzo i napustiti mrak projekcijskog prostora kina koji prikazuje Judeov film. No, oni koji su svojedobno uživali u hibridnim, artističkim provokacijama, poput Baksuzno bubanje ili bezumni pornić (2021.), ili, još više u Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani kao barbari (2019.), doći će na svoje.

  Svatko tko iole drži do suvremena art-kina ovo ne smije propustiti. Judeov uradak je sočan poput psovki koje obilato natapaju film Ne očekuj previše od kraja svijeta! I, eh, da, dobro je da je Hrvatska u nizu koprodukcijskih partnera ovoga filma. Jer, slutim, u Lijepoj Našoj nikad neće biti snimljen ovako sjajan, ružan film.

  ©Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 26. prosinca 2024.

Piše:

Marijan
Krivak