Jedna od najuspjelijih domaćih ekranizacija u povijesti književno-filmske adaptacije

Hrvatska književnost i film II: Proslava, red. Bruno Anković (prema istoimenom romanu Damira Karakaša), 2024.

  • Ujedno suvremen i svevremen, ujedno drevan i avangardan, ujedno šimićevske osjećajne ekspresije i borgesovske magično-realističke očuđenosti, hispanoamerički i estonsko-kivirähkovski a toliko naš istovremeno, Karakaš svojom metikulozno tkanom, gotovo primordijalnom Proslavom podastire svoje ponajbolje retke. Ovakvo pleterno prepletanje konfiguracije psihe i kronotopnog ruralnog, ovakvo postmodernističko jukstapozicioniranje visoke per se i niske pučke, autentične kulture priziva pritom ujedno katarzičnu gudeljovsku poetsku mitizaciju, jednako tako raosovsku proliferantnu pulsirajuću srčiku živopisne ambijentalizacije. Kod svih navedenih umjetnika, naime, priroda i čovjek dio su istoga tkiva; promotrena ontološkim raslojavanjima, gnoseološkim matricama, nijansiranjem svjetova, specifičnim idiolektima, uronjena u ono rudimentarno, brdsko ali i sublimno, atavistički i okrutno i nevino, no navijek bremenito, ispunjeno pripadnošću, neodvojivošću, kamenjarskim jazbinama i jamama, krčevinama i vrtačama, gestama i pogledima, zvukovljem („…kola s drvenim kotačima obloženim željezom; melju pod sobom kamenje“ koja vuku volovi (str. 22, D. Karakaš: Proslava, OceanMore, 2019.), „…zdesna je čuo pastire kako glasno gone ovce na ispašu, njihove glasove promukle od stalna vikanja, pa zvukove brušenja kose…“ (Isto) ili „…svaki put kad bi zastao… čuo bi udarac tog bubnja … kao da negdje blizu curi zrnje; onda je iz šume puhnuo suhi vjetar… zauzeo na juriš šumu, i svaki put kad bi se začuo zvuk bubnja, vjetar bi ga izobličio do neprepoznatljivosti…“ (str. 43)) i bojom. Znakovito je pritom da toliko i takvo koloritno bujanje Karakaš prezentira u djelu s vrlo malo ili minimalno dijaloga, gotovo nijemom, punom internih ruminacija i reminiscencija mladog Mije, fragmentarno konstruiranog u poglavlja: Kuća, Psi, Proslava i Otac i smještenog u period od 1926. do 1945. godine.

    Naslovna proslava odnosi se na odlazak na svečanost pri osnutku NDH a što opet fatalno obilježava protagonista; brojan narod ali i omladinski trojac (Mijo – izuzetan mladi glumac Bernard Tomić, čija je natprosječnost bila uočljiva još u kratkom filmu Antiotpad iz 2020. Tina Žanića; djevojka Drenka – zanimljiva, talentirana i sugestivna Klara Fiolić; i njen brat Rude) na istu odlazi mahom zbog nade u bolju budućnost utjelovljenu u toplom obroku, iz oskudice i bijede, bez dublje raščlambe i istinskog priklanjanja istoj. Brojni su hintovi koji prikazuju Mijinu bazno nježnu narav, ljubav prema životinjama („…pogladio volove…osjeti radosno uzbuđenje što je tu u svojoj staji, kod svoje kuće, pored goveda, pa mu… dođe od ushićenja da i zapjeva…(str. 30), „Uvijek kad je vilama skupljao balegu pazio je da ne ozlijedi goveda, toga se kao dječak najviše bojao: da se goveda naglo ne pomaknu, a on ih željeznim vrškom ne ubode u nogu“ (str. 31), „… Mijo, podupirući jednu nogu drugom, zaobiđe pijevca… jer ga nije htio udariti nogom…“ (str. 45), „…provuče prst kroz jednu rupicu, proširi je, da pijetao ima više zraka…“(str. 73), „…zastali pored ptičjeg gnijezda iz kojeg je ispao goluždravi ptić nalik na tek prokucalo dječje srce, a Mijo ga je nježno uzeo u oba dlana pa se vješto popeo na drvo i stavio ga natrag u gnijezdo…“ (str. 78)), kao i nesegregiranje Roma („…Mijo iznenada spazi pognute sjene; kao neki san koji traje dok traje taj njegov pogled: dvojicu muškaraca koji jurcaju kroz grmlje…Onda s druge strane šume protrči još nekoliko lelujavih sjena; potom žena s djetetom na prsima; miješaju joj se glasno jecaji i uzdisaji… „Cigani“…; Mislio im je reći, hej, ljudi, pitati koliko još ima do gradića“ (str. 84/85)), koja se ne uklapa niti u koncept niti u profil zločinačke osobnosti.

    Opaka, perfidna oholost ondašnjeg vremena pak s druge strane, nažalost kao i današnjeg, a vjerojatno i više-manje svakog, uvijek se na životu održava zahvaljujući izmanipuliranim zavedenim indoktriniranim pojedincima pa posljedično i masama koje(i) niti promišljaju o serviranom niti pak shvaćaju u što se upuštaju; rađajući degenerirane, ekstremne ideologije i sijajući nesreću i zlo, a takav antifašistički statement podcrtan je upravo ovakvim odabirom postavljanja centralne proslave na kulminativno kronološki završno mjesto u filmskoj inačici pisanog predloška, podsjećajući svih nas da treba raditi na vlastitom osvještavanju kako se ne bismo ulovili u neke nove zamke suvremenosti, premazane svim mastima.

    Mijo, naime, svojevrsnim ritmom i strukturom bajke, prolazi znakovite tri nedragovoljne kušnje, prisiljen na njih ili od strane osoba ili okolnostima, te omane na svakoj: usmrćuje voljenog psa zbog žandarmerijske naredbe, ubija pijetla jer suputnici iz raznih razloga to ne uspijevaju pa je prisiljen postati egzekutor, te finalno potjehovski svjedoči očevu odnošenju djeda u planinu kako bi ga se tamo napustilo – u bizarnom, diljem svijeta raširenu geronticidu / senicidu (znanu, ovisno o podneblju, i pod nazivima lapot, ättestupa, ubasute…) 19. i početka 20. stoljeća u kojem se najjnejakiju osobu u kući ostavljalo mahom u planini, u šumi – bili to stari roditelji (motiv obrađen primjerice u filmovima Goryeojang Kim ki-Younga 1963. ili Baladi o Narayami Shôheija Imamure 1983.) ili pak djeca (znani iz književnosti: Grimmovi Ivica i Marica, slavonska Udovčeva siročad itd.) ne bi li se doskočilo periodima gladi (o kojima eponimno piše ruralist Rudolf Bićanić u svom opominjateljskom djelu Kako živi narod iz 1936.); moćnom slikom starca na leđima prizivajući slike folklornih zajahavanja pojedinaca od strane mahom vještičjih entiteta (od Guščarice na studencu do Gogoljeva Vija), što nadopunjuje asemblaž folklornih vjerovanja koji natapaju djelo (od svekolikog bestijarijskog defilea zmija, vukova, ovaca, kokoši i pijetlova, krava i volova, mačaka i pasa, do psoglavaca – antropofaznih kinokefala usmenih predaja, kakvim se smatra i sam sveti Kristofor („…Čim su izašli iz gustiša, našli su se pod stjenovitom planinom zvanom Pasji vrh, okruženom debelim prstenom magle i livadom punom bijela kamenja, izlizana od udaranja vjetra; iz daljine je to kamenje nejednakih oblika izgledalo poput raštrkana stada ovaca: po priči starijih u selu, to su grobovi ljudi koji su poginuli u borbi sa psoglavcima.

    Brzo su odmaknuli od te planine nalik pasjoj glavi, koja mu je izgledala kao da je tu bila i prije stvaranja svijeta. (…) „…gledajući sa strahom u one planine, za koje neki u selu i dalje misle kako u njima, u svim tim kamenim rupama, vrtačama, koje idu tako duboko da sežu do sama pakla, obitavaju psoglavci. Počeo je puhati vjetar, dolazio je baš iz te kamene planine, satjerivao zvukove u šupljine, a Miji se načas učinilo kako to zavijaju pasoglavci; šuma u koju su sad ušli bila je puna napetih grana“ (str. 75/76)), pa preko antropomorfizirane prirode („Ni pored jednog stabla nije prošao a da se u njega nije dobro zagledao; činilo mu se da svako to drvo učas može oživjeti i šćepati ga za vrat. Kad se – i dalje osjećajući pogled mnogooke šume – brzo vratio u svoj log, uvio se u deku…“ (str. 21), „…krošnje drveća dugim su se granama zapletale jedna o drugu, šuštale s preostalim lišćem, kao da šapćući prenose poruke koje nitko osim njih ne smije saznati…“ (str. 32), „…praćen Mjesečevim pogledom punim noćnih tajni… zaokrenuo je do …hrpe čvrsto zbijena stajskog gnoja, iz kojeg je još isijavala toplina dana…“ (str. 33)) sve do vjerovanja i zlogukih predznaka (žeravica „…obasjavala neravnu tavanicu i nisku oštrih vučjih zuba nanizanih na konac od vunene pređe, obješenu na čađavu gredu da tu bdije protiv uroka…“(str. 92), „…ugleda raščupanu ženu … i gologlava muškarca, koji su na pokošeni proplanak gdje su se pokapala djeca nosili između sebe bijeli zamotuljak: umrlo je još jedno dijete iz sela…“ (str. 103), „Iz kuće je izišla i njegova žena s djetetom u naručju, slobodne, raspletene kose, u čemu je on vidio jasan predznak nesreće. „Ča ne zavežeš tu kosu?“ dobaci povišena glasa. Ona kaže: „Lako za kosu“. On vikne: „Zaveži kosu jer ću ti je sikiron odsić.“ (str. 104)).

    U knjizi pak drugačija raspoređenost – s Proslavom kao pretposljednjim a Ocem kao posljednjim poglavljem, naglasak – poglavito ima li se na umu zadnja rečenica ( „…pogleda u nebo kao u zamućeno zrcalo i sa starcem na leđima krene teška koraka dalje, a dječak se u tom istom pognutom položaju polako otisne za njim.“ str. 116) stavlja na fatumsko i genealoško nasljeđe te prostorno-vremenske (pre)determiniranosti lik(ov)a: predmnijevajući jednako težak, od strane nijemih i neprobojnih, zamućenih viših sila nemilosrdan, pognut i teretan položaj Mije dječaka u budućnosti, baš kakav je i onaj njegova oca. Time sve ide u krug, ciklički se ponavlja, upravo kako to čini i divlja i nesputana Priroda, smjenom godišnjih doba, kojima cijenjeni redatelj reklamnih filmova i videa Bruno Anković i vješta, perceptivna, ponajbolja domaća scenaristica Jelena Paljan bojaju svako pojedino poglavlje. Ogromne pohvale za potpuno sinergijsko iskustvo djela zaslužuje i cjelokupna filmska ekipa (direktor fotografije Aleksandar Pavlović i montažer Tomislav Stojanović za ekstraordinarne ekspresivne kadrove, dizajner zvuka Julij Zornik, skladatelji Alen i Nenad Sinkauz, scenograf Bojan Drezgić, kostimografkinja Morana Starčević, majstorica maske Snježana Gorup i brojni, manje istureni drugi), kao i rad za naprosto svjetski, vrhunski plakat Studija Šesnić&Turković, odnosno malo zasebno remek-djelo teaser koji film uzdiže u visoku kategoriju kvalitetnog produkta, oplemenjen nadstvarnom glazbom ponajdistinktivnijeg umjetnika na domaćoj glazbenoj sceni Adama Semijalca, korištenom i na samoj odjavnoj špici – potresnoj grleno modulativno mikrotonalno otpjevanoj Kad te gledan.

    Riječ je o besprijekornom, unikatnom naslovu, inspiriranom i izuzetnom, rendgenski potresnom, koji ostavlja trajan engram kod čitatelja i za koji svakako vrijede one poznate riječi Jorgea Luisa Borgesa, koji je opisivavši jedan Casaresov roman kazao kako ne smatra „…hiperbolom označiti ga savršenim romanom”, a jednako se može reći i za ekranizaciju Bruna Ankovića, iznimno vjernu i sugestivnu a opet navlastitu, svakako ponajbolju u hrvatskoj sprezi knjiško-filmske povijesti.

    Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

    ©Katarina Marić, FILMOVI.hr, 16. prosinca 2024.

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji