Razotkrivanje locus horridusa

Hrvatska književnost i film II: Smrt djevojčice sa žigicama, red. Goran Kulenović (prema romanu Zorana Ferića, 2002.)

  • Upravo otok – kao tradicijski simbol svijeta u malom, duhovnog središta i osobne utopije, sakralnog odabranog lokaliteta, psiho-fizičkog lječilišta odnosno svojevrsnog utočišta od turbulentnog i neznalačkog izvanjskog, ostalog svijeta i života; od strane je drevnih naroda zamišljan kao onkrajni (počesto zagrobni) inosvijet najuzvišenijih stvorova – od irskog naroda božice Dane: Túatha Dé Dánann preko mitskog Avalona s kraljem Arthurom ili vidovitih metamorfnih druidesa otoka Sein do domaćeg, slavenskog mitskog lokaliteta blagoslovljenog otoka Bujan s čarobnim kamenom Alatirom – i mahom je od običnog svijeta odvojen nepremostivim preprekama: beskrajnim morem; svirepom rijekom, zastrašnom provalijom ili neprohodnom šumom – dakle odcijepljen, do njega se ne stiže vidljivim, utabanim putem nego isključivo plovidbom, letom ili posebnim siddhijima – moćima; njegove jabuke pomlađuju, izvori žive i mrtve vode oživljuju, ponovno vriju i obnavljaju se životne snage.

    U interpretaciji Zorana Ferića dolazi do transmutacijske preinake takve prapripovjedne predodžbe otočne prostornosti; gotovo disolucijske točke njena rasapa pri tzv. unatražnom kretanju iliti povratku, u ovom slučaju naslovnog patologa Fere na zapravo kompleksno, negativnim predznakom identificirano mjesto djetinjstva – parametrima uskogrudnog, homo/speci/kseno/klaustro-fobnog, u svakom smislu – omeđenog/ograničenog.

    Poigravajući se i denominirajući rečeni simboličko-alegorijski model, Ferić kroz priču o otkrivanju ubojice rumunjske imigrantice i transrodne prostitutke Marillene, među mještanima otočnog malog mista prikazuje mnogobrojne raskrinkavajuće iteracije devijantnog i naličja tradicijskih vrijednosti, prezentirajući ih kroz gusto tkan tekst s gomilom začudnih, bizarnih, sablažnjujuće-ekscesnih motiva: transvestitkinja ubijena ili izgrižena od strane moguće kriptozoološke životinje; indikativan povratak iz zagrobnog života; smrt djeteta, bizarne iluzionističke točke, iskapanja mrtvih, egzorcizmi, općenita (anti-)estetika mesnice, kasapljenja i naglašenog tjelesnog.

    No to rubno, taj groteskni potencijal kod Kulenovića, redatelja doduše ne bez senzibiliteta za nestereotipno i povišenu gestu (Bitange i princeze, Crno-bijeli svijet, Pjevajte nešto ljubavno), prezentirano je više u populističkom ključu skandi-noir whodunit uspješnica, što nije loš potez per se, no ipak, nedostaje mu malo više koherentnosti, snage i drskosti da bi se izdignuo od predikata pristojan i korektan (uz pak asocijacije na raznorazne trendovske filmske motive: od Temporada de huracanes Elise Miller do Guadagninova body horora Suspirije ili Kormákurove Katle).

    Strukturalno, pisac pribjegava autoreferencijalnosti te referencijalnosti: uz onu naslovnu na Andersonov dirljiv lik, dodatno pruža i opciju čitanja romana u ključu Mirisa, zlata i tamjana Slobodana Novaka, ubacujući i sam lik pisca Bobe kao „pisca iz lektire“ (zgodna minijatura Voje Brajovića, uz kojeg glumački izdvojiti treba epizodu Ive Babić, ali i pohvaliti spretan, pogođen casting po principu fizičke sličnosti likova u mladim i sredovječnim danima), a iznevjerava i trošne kanonske kriminalističke obrasce te poentira ponavljanje uzoraka prošlosti, koji se nastavljaju i u sadašnjosti: zaludu sva demonska istjerivanja kontra opsjednuća, zaludu navodna ili stvarna uskrsnuća i mladalački grijesi; od istih se u uvijek bujajućem zataškivanju, poricanju i negiranju ne uči, samo ih se produbljuje, i upravo se uglednici pokazuju podrivateljima društvenih zala i nepravdi.

    Otok kod Ferića time prestaje biti mitski locus amoenus – pribježišno utočišno mjesto te postaje locus horridus – mjesto bez mogućnosti iskupljenja (za razliku od onog u Osmom povjereniku Renata Baretića, primjerice) ili utjehe; radije razotkrivatelj istinske prirode svojih protagonista – koji toliko brijantovski sve svoje nose sa sobom, boravišnoj lokaciji unatoč.

    Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

    ©Katarina Marić, FILMOVI.hr, 15. prosinca 2024.

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Katarina
Marić

kritike i eseji