Efekt nadrealnog prožet elementima brutalnog naturalizma
Hrvatska književnost i film II: Čovjek ispod stola (prema zbirci drama Vjekoslava Dominija, 2004.), red. Neven Hitrec, 2009.
-
Naiva, art brut, primitivna, sirova, pučka, marginalna, autsajderska, samouka, izvorna, folklorna ili umjetnost modernih primitiva ponajčešće se definira kao umjetnost nastala od strane pojedinaca izvan profesionalnog bavljenja istom odnosno iz osobne im samoniklosti, interesa i zadovoljstva, izvan akademskog kanona i nametnutih parametara, bez diplome, pri čemu mnoge od njih kroz spontanost i iskrenost prikazbe krasi nesporna darovitost – kako kroz izrazito individualističan iskaz, tako ujedno i vrhunsku umjetničku izvedbenu razinu. Mahom u općoj svijesti vezivana uz slikarstvo (od onih najpoznatijih: Van Gogha, Fride ili Henrija Rousseaua preko Séraphine i britanskih slikara-rudara Ashingtonske skupine do svjetskih a domaćih predstavnika Hlebinske škole), naiva se može odnositi i na druge grane umjetničkog interesa; u kazalištu, primjerice, često je poznata i pod nazivima amaterizam ili diletantizam.
A što pak može upućivati i na svojevrstan nepravedan ili bolje reći neznalački (franc. amateur: ljubitelj), pejorativno-prozivajuće-nadmen stav prema istoj. Kod nas je takva djelatnost, iako počesto izvan žiže javnosti i izvan struje, ujedno i alternativna i poprilično proliferantna te zrcali pravu, zapretanu inicijalno-iskonsku namjenu kazališta kao „dvosmjernog procesa uzajamna napajanja“ a koja se katkad u institucionalnim okvirima putem i pogubi. Upravo u takav kontekst treba postaviti i nesvakidašnjeg samoukog korifeja – autora i osnivača kazališne družine Pentravci, koja sama uvježbava i izvodi njegove tekstove (što evocira i recentan filmski naslov koji se bavi radom upravo jedne takve amaterske skupine Ghostlight Kelly O'Sullivan i Alexa Thompsona) – Vjekoslava Dominija, plodonosnog dramatičara i komediografa vrlo živog i živahnog, vedrog i dinamičnog, nepretencioznoga gorkohumornog izričaja.
Takvu Dominijevu gotovo kaurismäkijevsku farsičnu melankoliju, s doticajem empatijsko-apsurdističkog, a zagrebačke ambijentacije, prepoznao je još jedan vrlo zagrebački autor: Hrvoje Hitrec, napisavši filmski scenarij prema dvije njegove drame: Čovjek ispod stola i Istini za volju (čime se još jednom udružio sa sinom Nevenom kao redateljem nakon uspješnice Snivaj, zlato moje 2005.) miješajući živopisni polusvijet beskućnika, kamatara, nasilnika, provalnika, švercera, prostitutki – gubitnika, autsajdera, propalica, marginalaca s pripadnicima više srednje klase, a čiju društvenu perifernost i nevidljivost podcrtava i periferna lokacija tržnice kao mjesta radnje, zavirujući pritom u svakodnevicu tzv. malog čovjeka ali uvijek na simultano i humoran i socijalno osviješten način.
Pritom Domini kreira likove s više štofa, sočnosti i dimenzije od onih celuloidnih (primjerice likovi iz drame Istini za volju ovdje Žuga a u knjizi Ćurko Danka Ljuštine ovdje je jednodimenzionalna budalasta dobrica, što nije slučaj u knjizi; razborita i staložena Jasna Marije Škaričić u knjizi je oportunističnija i jezičavija, lik Jelene Lopatić kombinacija je dvaju likova iz dviju drama – Jane i Lidije, da spomenemo samo neke) upućujući na suvremeno obezvrjeđivanje i guranje u zapećak ili pod stol kako nelagodnih životnih pojavnosti, jednako tako i prezrenih slojeva društva, ističući dehumaniziranost lažno ćudorednog svijeta, te upućujući da izvanjsko promatranje pojavnosti nije pravi kut gledanja na stvari.
Hitrec je takav moralistički autorov stav iščitao na krajnje zanimljiv način – uvođenjem lika numinoznog bića kao svojevrsnog interventnog deus ex machina karaktera koji (evocirajući pomalo naslov Zvonimira Jurića Onaj koji će ostati neprimijećen, 2003.) nagrađuje naivne i benevolentne protagoniste fantasy-finalom gotovo trash prosedea i campovske estetike, no koji kao takav ipak na neki uvrnuti način funkcionira unutar djela ionako prepuna farsičnih bizarnosti (sam karikaturalno-stiliziran izgled nekih likova jedna je od njih – poglavito Vere Zima, Ljubomira Kerekeša i Mirjane Rogina) te cjelokupne pomalo sapuničaste aure.
Među ansamblom istaknuti treba minijaturu domaćeg Roryja Kinneara Nikše Butijera, općenito nedovoljno eksponiranog i angažiranog vrlo filmičnog Luku Petrušića te odmjerenog Rolanda Žlabura kao Surog te je šteta da film nije malo dorađeniji i uglancaniji kako bi sveprožimajući efekt nadrealno-začudnog kao podcrtavatelja teškog, u podnotama predstavljenog brutalnog naturalizma (incesta, ubojstva, okrutnosti, lakomosti) dodatno došao do izražaja.
Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...
©Katarina Marić, FILMOVI.hr, 13. prosinca 2024.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
Piše:

Marić