Intimni portret tranzicijske Hrvatske

Hrvatska književnost i film II: Glava velike ribe, red. Arsen Oremović, 2022.; Prema istoimenom romanu Ognjena Sviličića iz 2014.

  • Film redatelja Arsena Oremovića Glava velike ribe iz 2022. godine adaptacija je istoimenog romana Ognjena Sviličića iz 2014. godine. Riječ je o urbanoj socio-političkoj drami u kojoj se isprepliće problem tranzicije i poduzetništva s obiteljskom dinamikom i društvenim izazovima poslijeratne Hrvatske. Roman je linearan i fokusiran na svakodnevni život glavnih likova, a inzistirajući na realističkoj naraciji Sviličić izbjegava pretjeranu dramatiku te koristi suptilni ton za opisivanje složenih situacija. Roman oslikava svakodnevnu borbu običnih ljudi s financijskim poteškoćama, te donosi sliku Hrvatske u tranziciji u kojoj ratne traume, ekonomska nesigurnost i konzumerizam oblikuju svakodnevicu. Književni jezik je jednostavan i vrlo izravan te prožet ironijom i suptilnim humorom, a dijalozi autentični, nerijetko kratki, čime se stvara dinamika odnosa među likovima. Riječ je o snažnom književnom ostvarenju koje istražuje univerzalne teme ljudske borbe, obiteljskih odnosa i društvenih nepravdi. U spoju humora i tragedije prikazana je priroda čovjeka, sva njegova složenost i ranjivost.

    U debitantskom dugometražnom igranom ostvarenju, adaptaciji istoimenog romana iz 2022. godine, Arsen Oremović (inače jedan od malobrojnih filmskih kritičara novije generacije koji se odlučio za režiju, nakon Ante Peterlića i Živorada Tomića koji su samo iskušali filmsku režiju, te Petra Krelje i Zorana Tadića koji su joj se karijerno posvetili) na filmsko platno donio je sliku poslijeratne Hrvatske, intimnu priču isprepletenu ispitivanjem problematike obitelji suočene s egzistencijalnim i društvenim izazovima. U realističkom prikazu dodatno istražuje temu otuđenosti, neuspjeha i suočavanja s prošlošću. Usredotočivši se na minimalistički pristup, režijski rukopis karakterizira orijentiranost na tišinu, pogled i govor tijela s ciljem izražavanja emocija i međuljudskih konflikta. Film slijedi linearni tijek radnje, ritam je spor, što izaziva osjećaj monotonije, no istodobno ostavlja dovoljno prostora za detalje i razumijevanje odnosa među likovima.

    Na tematskoj razini moguće je, pak, pratiti nekoliko osnovnih motivskih sklopova – egzistencijalna nesigurnost i tranzicija, obitelj i međuljudski odnosi, rat i trauma, suočavanje s prošlošću. Upravo realistični ton i vizualna estetika filma predstavljaju temeljne alate kojima se pojačava tematska dubina filma. Upravo je, naime, obitelj središnja tema filma. Prikazana je kao prostor konflikta, ali i kao ozračje potencijalne podrške. Suživot Andrije, Vesne i njegova brata ilustrira napetost između prošlosti (ratne traume), sadašnjosti (egzistencijalne borbe) i budućnosti (neizvjesne ambicije). Upravo je obitelj ta koja služi kao svojevrsni okvir kroz koji se manifestiraju latentni konflikti. Relacija između spomenutih Andrije kojega u filmu utjelovljuje Nikša Butijer, njegove supruge Vesne koju u filmu utjelovljuje Lana Barić i brata – u filmu Neven Aljinović Tot, predstavlja dinamični trokut obilježen neizgovorenim zamjerkama i međusobnom ovisnošću.

    Koristeći suptilne vizualne simbole, Oremoviću uspijeva prikazati Andrijinu unutarnju krizu. Njegova vožnja taksija simbolizira repetitivne radnje koje odražavaju ideju ponavljanja traumatskog iskustva. Nadalje, bratove ratne traume prikazane su kroz fragmentirane dijaloge i tišinu koja prožima njegov lik. Upravo je Aljinovićeva izvedba, premda suzdržana, prenijela osjećaj napetosti i nesigurnosti u većini scena u kojima se pojavljuje. Tako, nenadani ispadi agresije simboliziraju potisnuta sjećanja koja izbijaju u nesvjesnim impulsima. Vesna, nadalje, nerijetko funkcionira kao svojevrsni superego, glas razuma u obitelji. Ona je ključni lik u filmu, simbol stabilnosti, njome se istražuje pitanje ženskog identiteta u društvu koje nameće konzervativne i tradicionalne uloge. Lana Barić u ulozi Vesne nastupa prirodno i autentično, ostavljajući tako nerijetko vrlo snažan dojam. Jednako tako, stambeni prostor u kojem žive ova tri lika funkcionira zapravo kao simbol nesvjesnog; to je ograničeni prostor koji sugerira osjećaj zarobljenosti, dok povremene svađe između likova odražavaju unutarnje konflikte koji izlaze na površinu.

    Zaključno, valja istaknuti kako Glava velike ribe uspijeva prenijeti duh romana Ognjena Sviličića, dok svojim minimalističkim i realističkim pristupom istražuje složene obiteljske odnose i društvene traume. Unatoč sporom ritmu, Oremoviću uspijeva stvoriti emocionalni dojam i to prvenstveno kroz glumu i prikaz atmosfere. Kao sociološki i emocionalni portret Hrvatske u tranziciji, film donosi univerzalnu priču o ljudskim borbama i odnosima u suvremenom svijetu.

    Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

    © Iva Rosanda Žigo, FILMOVI.hr, 12. prosinca2024. 

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Iva Rosanda
Žigo

kritike i eseji