Kronika patnje, otpora i antiratne poruke
Hrvatska književnost i film II: Zapamtite Vukovar, red. Fadil Hadžić, 2008.; Prema memoarsko-publicističkom djelu 91,6 Mz Glasom protiv topova Alenke Mirković iz 1997.
-
Vukovarska ratna novinarka Alenka Mirković u memoarsko-publicističkom djelu 91,6 Mz Glasom protiv topova iz 1997. godine, zabilježila je vlastita životna iskustva u vremenima ratnog razaranja. U trenutku u kojem se proživljena ratna stvarnost sve više gubila i tijekom kojega je uslijed različitih događanja prijetila deformacija zaborava, autorica je donijela osobnu ispovijest koja je ujedno i svjedočenje, kronika ratne ekipe Radio Vukovara (Duda). Riječ je o jednom od rjeđih nacionalnih ratnih romana, kako ističe Rem, koji je mainstreamovski dobio afirmativnu recepciju, smještajući se direktno u hrvatsku književnost. Oslanjajući se na činjenice i stvarne događaje, Alenka Mirković iz dokumentarističke perspektive, a opet intimno i emocionalno, fokus stavlja na osobnu patnju pozivajući pritom čitatelja na empatiju i osudu ratnih strahota.
Opsada grada Vukovara, oslikavanje tragične ljudske sudbine i tragedija rata osnovne su tematske okosnice na kojima redatelj Fadil Hadžić gradi svoju ratnu dramu utemeljenu na romanu Alenke Mirković, Zapamtite Vukovar iz 2008. godine. Hadžić tako u filmu stavlja naglasak na surovu realnost rata kroz priče pojedinaca, uključujući vojnike, civile i njihove međusobne odnose. Prikazivanje fragilnosti ljudske psihe u kontekstu rata vodi prema univerzalnom apelu za mir i razumijevanje apsurda sukoba. Koristeći perspektivu običnog čovjeka, režija se fokusira na mikrodrame koje simboliziraju širu tragediju, prenoseći pritom antiratnu poruku i naglašavajući apsurd rata i važnost sjećanja. Međutim, za razliku od romana u kojem je, kako smo istaknuli, naglasak na osobnoj patnji i individualnom iskustvu autorice, u filmu se pažnja usmjerava na prikazu univerzalnosti patnje. Likovi su često arhetipski (npr. majka, branitelj, dijete), čime se nastoji ukazati na općenitost ratne tragedije.
Poznat po svom angažmanu u temama koje istražuju ljudsku prirodu i društvene konflikte, Hadžić u ovom filmu koristi vlastito iskustvo za prikazivanje tragedije rata kroz intimne i emocijama nabijene priče. Oslanja se na osobne drame i moralne dileme likova kako bi približio ratnu stvarnost. Fokus je, dakle, na likovima i njihovim osobnim pričama, dok su grandiozne ratne scene reducirane tek na nužne elemente, čime se stvara osjećaj autentičnosti i pojačava emocionalni intenzitet. Tako ritmičnost režije koristi u svrhu postepene gradnje napetosti prvenstveno kroz dijaloge, izbjegavajući pritom velike, akcijske scene. Nadalje, Hadžić vrlo dobro koristi zatvorene prostore (skloništa, kuće) kako bi naglasio klaustrofobičnu atmosferu opsade, ali i raspad osobnosti, dok povremeni prikazi razrušenog grada podsjećaju na širi kontekst rata. Vizualni simboli, kao što su ruševine, dječje igračke i sl., pojavljuju se u svrhu dodatnog prenošenja osjećaja gubitka i razaranja. Dodamo li navedenom i prikaz lica ispunjenih strahom, te posebno šutnju među likovima – zaključujemo kako Hadžić stvara snažnu vizualnu metaforu u smislu neizrecivosti ratne boli.
Zanimljivo je, nadalje, istaknuti redateljevu orijentiranost na pažljivo oblikovanje odnosa među likovima kako bi stvorio kontrast između osobnih sukoba i ratnog kaosa. Tako dinamika između branitelja, majke i dječaka odražava važnost očuvanja obiteljskih veza usred rata. Nadalje, sukob između branitelja i zapovjednika reflektira napetost između individualne etike i vojne poslušnosti, dok prijateljski odnosi između vojnika pružaju tračak ljudskosti u okrutnom okruženju. Jednako tako, valja istaknuti kako stariji likovi često djeluju kao savjetnici ili moralni stupovi mlađima. Ukratko, odnos među likovima temelj su emocionalnog intenziteta filma. Glumačka podjela donosi autentične, višeslojne izvedbe koje prikazuju ljudsku patnju, hrabrost i povezanost u kaosu rata, a vidljivo je to i u izvedbi Hrvoja Barišića kao Janka Krašića, Saše Anočića kao Siniše Glavaševića, Barbare Prpić kao Hale, Ane Begić kao Radojke, itd. Snažan vizualni dojam postiže se upravo kroz oslikavanje složenih međuljudskih odnosa koji reflektiraju univerzalna iskustva sukoba, straha i nade.
Na koncu, valja istaknuti kako upravo glazba (minimalistička s naglaskom na melankolične tonove) u kombinaciji s tišinom, naglašava unutarnji raspad likova koji najčešće ostaje nedokučiv unatoč izgovaranju replika. Kombinacija tišine, ratne buke i melankoličnih melodija omogućava dublje razumijevanje unutarnjih stanja likova i kolektivne patnje zajednice, čime pridonosi emocionalnom utjecaju filma i njegovoj trajnoj antiratnoj poruci.
U zaključku treba kazati kako film Zapamtite Vukovar djeluje kao svojevrsni most između povijesnog sjećanja i suvremenog gledatelja. Postavlja važna pitanja o odgovornosti, solidarnosti i otpornosti zajednice u vremenu krize, dok istovremeno ostavlja prostor za introspekciju o vlastitom odnosu prema sjećanju i traumi.
Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...
© Iva Rosanda Žigo, FILMOVI.hr, 10. prosinca2024.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
Piše:

Žigo