Poetična dekonstrukcija ruskog patrijarha i taragedije obiteljskog nasljeđa

Izgnanstvo (Изгнание / Izgnanie), red. Andrej Zvjagincev, Rusija, 2007.

• Andrej Zvjagincev je ruski filmski autor zanesen ostavštinom imenjaka Andreja Tarkovskog, a na tragu turskog poetičnog autora Nuri Bilge Ceylana koji isto bilježi aktualnu političko-birokratsku svakodnevicu svoje zemlje. Iako u korelaciji sa spomenutima, Zvjagincev je u konačnici sasvim svoj i originalan. Bavio se aktualnim zbivanjima rodne države i to radio na besprijekorno hladan i introspektivan ali s druge strane ruski topao način. Jeza koja me prolazila gledajući njegov možda najbolji i zadnji film iz 2017. godine naslova Bez ljubavi, u kojemu nestane jedan nevoljeni dječak i nikoga za to nije briga, pokazuje svu silnost tog autora. On je sad izvan svoje zemlje zbog političkih okolnosti i već dugo nije snimio film. To je prevelika šteta za recentni autorski umjetnički film jer ovo je autor koji je mogao još puno toga dati. U najavi je bio naslov Jupiter o ruskom oligarhu, no sve je neizvjesno.

  Njegov prvijenac iz 2003. godine – misteriozno-refleksivna drama o odnosima unutar obitelji koji su nagriženi a koji nadrastaju svakodnevicu i postaju veći od biblijskih motivskih radnji, Povratak, nagovijestio je njegovu posebnost i veličinu. Uostalom, donio mu je i Zlatnog lava na respektabilnom A festivalu u Veneciji.

  Uslijedio je Izgnanstvo iz 2007. – po meni zaokruženiji i jači film, a nakon njega i jednako hvaljeni Elena, Levijatan i Bez ljubavi (dobitnik Nagrade žirija u Cannesu). Tim filmovima on je već etablirao svoje ime i domete, ali ga je nesretna politička situacija u rodnoj zemlji natjerala da ode u egzil. Na njegov prvi egzilski film još se čeka.

  

  Film Izgnanstvo jako je tarkovijanski i ceylanovski: sporovozan je, posve intimno atmosferičan, svijetao kao arkadija i mrk kao šape gorskog medvjeda. Priča o obitelji koja krije tajne nije ništa neobično, pogotovo o nesretnoj obitelji koja je svaka nesretna na svoj način.

  Bračni par s dvoje djece, Vera i Alex dolaze na grunt njegova oca, staru trošnu kuću ne bi li se malo maknuli izvan grada. Netom prije brat glavnog junaka, Mark, dolazi ranjen kod Alexa te mu ovaj vadi metak i previja ranu. Jasno je, Mark ali i glavni junak upleteni su u podzemlje, tako tipično ruski.

  Sljedeća scena je arkadijska, gotovo edenski biblijska. Njih četvero: otac, majka i dvoje male djece dolaze na starinski posjed i tu se kreće motati ili odmotavati klupko tragedije. Vera će priznati mužu da je trudna ali ne s njim, a on će podivljati. Odmah će sve ispovjediti svome bratu.

  Nakon nekog vremena otac familije, taj stameni patrijarh, odlučit će oprostiti ženi ako pobaci tuđe dijete. Mark će angažirati podzemlje, doći će dva čovjeka na ladanje dok su djeca kod susjeda, no stvari će pri ilegalnom abortusu krenuti na loše. Vera umire – svojom krivicom, jer već je prije pokušala suicid, ili su krivi loše obučeni stručnjaci, neko vrijeme ostaje enigma.

  

  Ovaj film nije kronologičan, vrlo je eliptičan i vraća nas gotovo neprimjetno u vrijeme prije dok je Vera još bila živa. Zvjagincev to radi takvom metodom da mislimo da je žena ponovno oživjela nekim čudom (referenca na C. T. Dreyerov Ordet i kasniji, isto impresivan sličan uradak o čudesnom oživljenju Tiho svjetlo Carlosa Reygadasa).

  Ipak, filmski flešbek donosi Verin pokušaj suicida a sprečava ga Alexov prijatelj Robert koji se zbližava s depresivnom ženom. Vera mu otkriva neke obiteljske tajne, kako sama odgaja djecu, da nema blizak odnos s mužem i da je ponovno trudna, s mužem naravno. Šok i nevjerica kod gledatelja.

  Iz njene perspektive saznajemo o tužnom životu jedne majke i supruge koja više ne želi nositi teret obitelji koju sama odgaja, s muškarcem koji je ne doživljava. Rješenje nakon što dozna da je ponovno trudna, u muževoj odsutnosti (poslovni razlozi) navodi je na plan da mu kaže da dijete nije njegovo ne bi li pobacila i sama skončala život. Mnoge stvari ostaju nedokučene.

  

  Velika priča o ruskoj snažnoj obitelji, o neprikosnovenim ruskim jakim očevima gorostasima koji provajdaju za svoju obitelj, dekonstruirana je u ovom filmu likovima Alexa i Marka. Oni su nepovratno uvučeni u tamne rabote mafije, a prvi naoko brine za obitelj no to radi tako nevješto i odsutno a drugi familiju uopće ne viđa. Zanimljiv je i stav Vere prema svom sinu za kojeg vjeruje da će postati kopija oca, neosjetljivi mafijaš koji teško izražava emocije.

  Alegoriju na rusku obitelj, tradiciju i nemale muške principe (principi osvete) donekle dekonstruira autor i na samom kraju filma, gdje vidimo starije žene kako kose travu u smiraj ljetnog dana. Žene su tu kao stup familije u ime često odsutnih – ili fizički ili duhom, očeva koji bi sami to trebali biti.

  Zvjagincev divno i potresno snima smjene godišnjih doba, baš poput sudruga mu Ceylana; žuta ljetna trava te potoci nakon kiše metafora su za novi početak nakon smrti i tragedije, zapravo za spas mrtve žene koja je konačno našla smiraj i utjehu izvan nesretnog života koji je vodila. Novi je početak i za Alexa koji se kaje za smrt žene koju je volio na poseban način ruskih gorostasnih patrijarha i za njegovu djecu koju će voljeti vjerojatno vještije, za Marka koji je smrtno bolestan i možda već mrtav i okajao za sve svoje brojne grijehe, novi početak za žene koje kose travu i veselo pjevaju u radosti trenutka.  

  

  Možda je Zvjagincev tu vidio neke nove početke za svoju državu, lišenu teških patriotsko-patrijarhalnih dužnosti i obveza, osjećaja i težnji. Ipak, nije to dočekao. Dočekao je goru tminu nego onu koju nosi sam ovaj film, a to je privremeni egzodus s tko zna kolikim trajanjem. Rado iščekujemo egzilski film Andreja Zvjaginceva i vrlo smo radoznali.

  ©Ivana Perić, FILMOVI.hr, 15. prosinca 2024.

Piše:

Ivana
Perić