Dostojanstvo života i smrti: Almodóvarov debi na engleskom jeziku
Susjedna soba (The Room Next Door), red. Pedro Almodóvar, Španjolska, 2024.
-
Koliko je dostojanstven život u doba umjetne inteligencije i digitalnih platformi? Ima li Život kao takav više ikakvu vrijednost u obesmišljenu i oskaćenu svijetu? Jer, dostojanstveni Dar života nešto je što svoje ispunjenje i smisao pronalazi u – Smrti. Kako postajemo stariji, sve nam je češće u mislima i trenutak našeg konačnog odlaska. Naravno, ako uopće stignemo promišljati o nečemu takvome „u algoritamskim koordinatama tehnosfere i aplikacijskim formatima programirane sreće“. Jer, Smrt se događa – Drugima.
Pedro Almodóvar zasigurno nije netko tko se ne bi s pijetetom obratio ovoj temi ljudske konačnosti. Njegov je (premijerni) film na engleskom jeziku posvećen upravo ovom vječno perpetuirajućem odnosu života i smrti. Susjedna soba (The Room Next Door, 2024.) visprena je međuigra dvije velike glumice. A svatko tko iole poznaje Almodóvara, znade da je on u takvome kino-postavu veliki Majstor. I doista, Julianne Moore i Tilda Swinton nedvosmisleno briljiraju utjelovljenjem žena suočenih s ultimativnim momentom egzistencije.
Ingrid (Moore) uspješna je spisateljica, na vrhuncu svoje umjetničke karijere. Prigodom jednog potpisivanja svojeg hit-izdanja, saznaje o bolesti svoje davnašnje prijateljice. Martha (Swinton) negdašnja je ratna reporterka, no sada ju je sustigao rak grlića maternice. Iako se dugo nisu vidjele i srele, između Ingrid i Marthe postoji cjeloživotno prijateljstvo. Zajedno su dijelile zabave, tuge… muškarce. Kada je Ingrid posjeti u bolnici, Martha se izlaže eksperimentalnoj kuri liječenja karcinoma. No, vrlo brzo se u njoj gubi želja za borbom protiv zloćudne bolesti. Stoga svojoj prijateljici predlaže jednu naoko morbidnu, no ipak „ljudsku, isuviše ljudsku“ želju. A ta je da bude s njome u trenutku kada ona odluči počiniti ultimativni akt, i to u „susjednoj sobi“. Naravno, to u Ingrid pobudi ambivalentne osjećaje i razumljivi osjet nelagode i straha. Ipak, pristaje na igru.
Almodóvar ovu pripovijest – nastalu na osnovi književne uspješnice Sigrid Nunez, koja je i suscenaristica filma – gradi pomnim senzibilitetom za rubno. Ozračje je Susjedne sobe opipljivo melankolično, pomalo mistično. Sve to, naravno, primjereno je odabranoj ultimativnoj temi. Žanrovski je postav filma na tragu onoga u čemu je Almodóvar najbolji. A to je – melodrama. (Mnogi drže ovog španjolskog kino-doajena najboljim nasljednikom velikog Douglasa Sirka.) Dramaturški, priča je postavljena linearno, ali je u najboljoj almodóvarovskoj maniri isprepletena flešbekovima koji koloritno pojačavaju emociju naracije. Posebično je to uspjelo ostvareno u sekvenci požara kuće na osami u kojoj pogiba otac (Alex Høgh Andersen) Marthina djeteta. Drama ovdje dobiva pomalo nadrealne elemente, ali koji umjetnički osnažuju sam autorski prepoznatljiv izričaj. Marthina želja za samo-eutanazijom time dobiva štih autentičnosti, ne i patetičnosti. Općenito, Almodóvar ponovno suvereno balansira na samome rubu između ove dvije odrednice. Emocija je autentična, a patetika je izbjegnuta autorskom samoironijom koja često najveće životne mudrosti iskazuje vrlo jednostavno. Jer, likovi Ingrid i Marthe tako su punokrvno uobličeni kako to samo Almodóvar zna. U svemu ovome, vrlo važnu ulogu ima i muškarac kojega su obje dijelile. Naime, na vrhu njihova ljubavnog trokuta je Damian (John Turturro). Ovaj intelektualac, znanstvenik, ali i samodeklarirani ovisnik o seksu, uvijek je spreman i za ironiju, ali i samoironiju, pa i sarkazam. No, njegove objekcije o svijetu u kojemu smo situirani nadilaze ovaj modus, te su sve samo ne sarkastične. Približuju se gotovo medicinskoj dijagnozi metastazirajućeg neoliberalizma. No to nije iskazano propovijedno nametljivo nego bolno – Realno. Iz psihoanalitičkog glosara, pak, znamo da je susret s Realnim – nepodnošljiv.
Samozatajna, već klasično pastelna fotografija Eduarda Graua upotpunjuje se vrlo melankoličnom glazbom Alberta Iglesiasa. Ni u jednome trenutku ove kino-storije ne odalečuju se od cjelokupnog idejno-emotivnog ozračja Almodóvarove priče. Ako bismo ipak potražili onaj moment u kojemu nije sve baš idealno posloženo, u Susjednoj sobi osjeti se maleni nedostatak kratkih humornih epizoda koje obilježuju ona najbolja ostvarenja velikog redatelja negdašnje madrileñe. Međutim, sjajnim glumačkim ostvarenjima nadahnutih troje protagonista, kompenziran je poneki prazan hod u dinamici filmske naracije.
Shodno početku napisa, pokušat ću odgovoriti na pitanja: „Ima li Život kao takav više ikakvu vrijednost u obesmišljenu i oskaćenu svijetu?“. Je li išta ostalo od „dostojanstvenog umiranja“? Ne, jer je i smrt postala birokratsko-administrativnom smetnjom u glatkom funkcioniranju aparatusa planiranja, kontrole i programiranosti. Sekvenca s policijskim isljeđivanjem pokazuje da ovo „administriranje smrti sobom nosi i konzervativno-religijski uzduh“. Tamo gdje je Život obesmišljen, i Smrt postaje momentom kriminalizacije slobodne volje!
Susjedna soba zasigurno neće kod kritike zauzeti neko od najviših kvalitativnih mjesta u Almodóvarovu opusu. No, publika na njega reagira sasvim okej i pozitivno. (Popunjena dvorana Kinoteke može tomu najbolje posvjedočiti.) „Radi se, u konačnici, o jednom solidnom i pametnom filmu… Ne i odličnom i izvanserijskom ostvarenju.“ Sve u svemu, autor je uspješno debitirao na engleskom jeziku. No, njegovi su filmovi već poodavna lingua franca svjetskog art-kina!
©Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 12. prosinca 2024.