Između senzacionalizma, stvarnosti i fikcije
Monsters: The Lyle And Erik Menendez Story, sezona 3, TV-serija, Netflix, 2024.
-
Priča o braći Menendez dugo se spremala, a najprije kao samostalan projekt. Nakon što su Ryan Murphy i Ian Brennan postigli veliki gledateljski uspjeh s naslovom Monster: The Jeffrey Dahmer Story (2022), otkrivena je nova mogućnost. Murphy ima velikoga iskustva u antologijskom formatu (American Horrory Story, American Crime Story), a američka kultura ima toliki broj serijskih ubojica da bi ih mogla izvoziti, pa se nametnulo rješenje da se na krilima Dahmerova uspjeha Monster pretvori u antologijsku seriju. Stoga i u naslovu priče o Menendezovima imenica „čudovišta”, koja je već u slučaju prethodnika bila problematična jer je upućivala na senzacionalističku sastavnicu true crime žanra, koji potpiruje niske strasti gledateljske publike te na poprilično eksploatativan način pristupa kako žrtvama tako i zločincima.
Uspjeh Dahmera treba tumačiti upravo kroz prizmu senzacionaliziranja publike jer su kroz deset epizoda Murphy i Brennan vrlo repetitivno, do granica zamora, ponavljali najgnjusnije elemente ubojičinih mučenja i zlostavljanja žrtava pa ne samo da su najgore osobine true crime izašle na vidjelo, nego je upravo njihova nimalo suptilna eksploatacija bila ono što je publiku prikovalo za manje ili veće ekrane. Tome treba pridodati i specifičan Murphyjev vizualni stil, koji graniči s campom i kičom, što serijalnim proizvodima katkada daje jednu vrlo specifičnu tabloidnu notu, kojom se autor ne bi trebao ponositi.
Pod zajednički nazivnik čudovišta tako su podvedeni i Erik i Lyle Menendez, koji trenutačno služe doživotnu zatvorsku kaznu jer su 1996. godine, nakon poduže sudske trakavice, optuženi da su 1989. u njihovu domu na Beverly Hillsu ubili roditelje Josea i Kitty kako bi se domogli njihova novca. Neposredno nakon čina, koji je očito bio planiran te se krivnja nastojala usmjeriti na mafiju, braća su počela raskošno i mondeno živjeti, što je zapelo za oko javnosti i policiji. Na sudu su se pokušali braniti tvrdnjom da su roditelje smaknuli jer su ih dugi niz godina fizički, psihički i seksualno zlostavljali.
Murphy i Brennan preuzimaju princip organizacije naracije kakav su primijenili u Dahmeru, gdje se pokazalo da takav postupak funkcionira. Stoga je Monsters građen na neprestanom prožimanju narativne sadašnjosti i prošlosti. Već u prvoj epizodi događa se ubojstvo: Erik (Cooper Koch) i Lyle (Nicholas Alexander Chavez) osmišljavaju plan i alibi, a potom lišavaju života Josea (Javier Bardem) i Kitty (Chloe Sevigny). Za razliku od Dahmera, i na sreću gledatelja i gledateljica, prijestupnici se zadržavaju na ovom ubojstvu, pa time fabula nije usmjerena na odgonetavanje identiteta ubojica jer nam je poznat, a nismo niti primorani pratiti njihove naredne zločinačke pohode i predviđanja nevinih žrtava. Postoji opravdani razlog zašto je tome tako: identitet je počinitelja ionako poznat iz povijesti i popularne kulture. Stoga su autori morali pronaći alternativne načine zadržavanja gledateljeve pažnje jer je ishod događaja otprije poznat.
Autorski je dvojac spomenuto nastojao postići na dva načina – psihologizacijom i senzacionalizom. Braća Menendez nikada nisu odustali od priče da su bili žrtve zlostavljanja, iako je na drugom suđenju ta tvrdnja pobijena. Serija stoga prati njihovo nastojanje da oblikuju vlastitu priču o događajima koji su prethodili zločinu, a koja je istodobno ukrštena s njihovim ponašanjem u narativnoj sadašnjosti, napose nakon ubojstva. Cooper Koch i Nicholas Alexander Chavez odlično su utjelovili braću i njihovu psihopatologiju. Mladići neprestano izgledaju kao da su ispali iz nekoga modnoga časopisa ili televizijske serije za široku publiku, podcrtavajući sve stereotipe o kalifornijskoj zlatnoj mladeži te stranputicama odgoja. Monsters ide toliko daleko da sugerira kako postoji mogućnost da se psihopatom ne postaje nego rađa. Pritom glumački dvojac, a katkada autori čak i među braćom podcrtavaju homoerotske impulse, uvjerljivo naglašava njihovu suprotnost (Erik je nježniji i oprezniji, a Lyle je hiperaktivan i iritantan, razmažen i eksplozivan), ali i isprepletenost te nerazdvojnost.
Monsters nastoji ponuditi viđenje na ponašanje i motivaciju braće za zločin jer ostaje raskorak između njihove inačice događaja i inačice pravosudnih organa. Stoga se serija bavi odnosom stvarnosti i njezine fabrikacije, što je podcrtano Erikovim i Lyleovim odnosom s braniteljskim timom, a ide toliko daleko da se katkada sugerira da je i obrana zapravo svojevrsno manipuliranje činjenicama te konstruiranje priče o nevinosti. Pritom sve ovisi o tome koliko je optuženik dobar manipulator i glumac. Murphy i Brennan namjerno zamagljuju odnos između stvarnosti i njezina konstruiranja tako što sučeljavaju scene za koje postoji motivacija u iskustvenoj zbilji s onima koje su domaštane. Potonje se dodatno usložnjavaju jer su nekada potencijalno rezultat fabuliranja braće kao drugostupanjskih pripovjedača, a katkada su domaštane iz perspektive prvostupanjskoga pripovjedača te predstavljaju autorsku intervenciju, kao u slučaju kada se Jose nalazi s muškom prostitutkom te iznosi svoje mišljenje o povezivanju muškaraca u antičkoj Grčkoj.
Međutim relacija stvarnosti i njezine fabrikacije u seriji nije iskorištena na odgovarajući način upravo iz razloga što autori često igraju na kartu senzacionalizma, kao u sceni s prostitutkom ili naglašavanja Joseova idejnoga rješenja za namještanje kupaonice. Čak i kada se poigrava ambivalentnim odnosom roditelja prema djeci, kao u slučaju Kitty, kada ponovno ne možemo sa sigurnošću reći je li posrijedi spekulacija, serija podgrijava senzacionalističke sentimente. U drugim slučajevima, gdje treba biti ozbiljna, cjelina postaje odveć karikirana (svjedočenje i ponašanje na sudu Judalon Smyth (Leslie Grossmann) ili tone u sentimentalizam (ponašanje odvjetnice Leslie Abramson u ponešto sapunskoj glumačkoj kreaciji Ari Graynor). Pritom se potencira sapunski vizualni stil pa kamera braću tretira kao glamurozne i zgodne filmske zvijezde te ih prati poput paparazza. Pojedini sporedni fabularni rukavci predstavljaju dramaturški balast te nepotrebno razvlače radnju i vode je u senzacionalizam, kao što je slučaj s novinarom Dominicom Dunneom (Nathan Lane). Cjelina ionako povremeno pati od neujednačenoga ritma pripovijedanja, jer je priča mogla stati u šest epizoda.
Neke epizode iskaču, primjerice peti nastavak The Hurt Man, ujedno i najkraća u trajanju od trideset i sedam minuta, a snimljena u jednom gotovo statičnom i dugačkom kadru u zatvorskoj prostoriji za sastanke te prati Erikovu ispovijed. Leslie je u bližem planu kameri okrenuta leđima te ne vidimo njezine facijalne ekspresije, samo čujemo glas na temelju kojega zaključujemo što misli i osjeća, a Erik je licem okrenut kameri te iznosi užase roditeljskoga zlostavljanja. Pritom se podcrtava potencijalna moć uvjeravanja i fabuliranja. Nažalost, ovakvih je trenutaka u seriji premalo.
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 5. prosinca 2024.
