Horor na rubu stvarnosti: Pješčani pakao uma

Hold Your Breath, red. Karrie Crouse, William Joines, SAD, 2024.

  • Općepoznata je stvar da je najbolji horor psihološki horor, dakle onaj u kojem nema puno nasilja i krvi a dijelovi tijela ne lete na sve strane, nego je naglasak stavljen na razvoj bogate i sugestivne atmosfere. U američkim mainstream izdancima ovoga žanra posljednjih je desetljeća naglasak stavljan na found footage pristup, koji se s vremenom dobrano izlizao, ili pak nepotrebne prepravke i rebootove žanrovske klasike s kraja dvadesetoga stoljeća, a osobito su popularni postali svećenici, časne sestre, egzorcizmi, vragovi i ini naveliko eksploatiran katolički inventar. Za razliku od dosadnoga Hollywooda, horor se pokazao izrazito vibrantnim u nezavisnim vodama, primjerice s naslovima The Witch (2015) Roberta Eggersa ili djelima Arija Astera Hereditary (2018), Midsommar (2019) i Beau is Afraid (2023).

    Upravo je The Witch potaknuo zanimljiv trend povezivanja povijesnoga razdoblja, njegovih društvenih i kulturnih obilježja, strahova i predrasuda sa žanrovskim premisama horora. Primjerice u tom je naslovu radnja smještena u 17. stoljeće i kružok engleskih puritanskih doseljenika, koji su napustili grešni kontinent kako bi oformili novo društvo bliže bogu. Eggers očito radnju stavlja u doba krize, koja je dodatno pojačana religijskim fanatizmom te strahom od nepoznatoga, koje vreba iz zlokobnih šuma jer je redateljeva obitelj prognana na margine društva i teritorija. Na sličan se način dobom kriza bavi i film Hold Your Breath (2024) redateljskoga dvojca Karrie Crouse i Willa Joinesa, koji je nedavno imao premijeru iako je snimljen još 2022.

    Mjesto je radnje Dust Belt u Oklahomi, područje na kojem se tijekom svjetske gospodarske krize tridesetih godina prošloga stoljeća počeo događati klimatski fenomen uzrokovan ljudskim djelovanjem te nebrigom o prirodi. Nedostatak padalina te uništenje tla dovelo je do suša i pješčanih oluja, što se odrazilo na poljoprivrednu produktivnost i dostupnost primarnih životnih resursa poput hrane i vode. Muškarci su pritom morali u potrazi za poslom odlaziti u udaljene krajeve, a žene su ostajale s djecom na opustošenim imanjima i u oskudici, nadajući se boljoj budućnosti i što skorijim padalinama.

    U hororima je čest motiv agens koji utječe na vidljivost. Posrijedi su primjerice tama ili magla. Takvi su entiteti vrlo iskoristivi za stvaranje zlokobnoga ozračja te atmosfere straha i neizvjesnosti. Ne samo da smanjuju vidljivost pa utječu na našu orijentaciju, nego sadrže i prijeteću komponentu – nešto se može nalaziti u tami ili magli, što može predstavljati ugrozu ljudskom životu. Kako kaže naslov hvaljenoga horora Treya Edwarda Shultsa – It Comes at Night (2017), a (pri)sjetimo se i povelikih insekata koji vrebaju u magli u istoimenom ostvarenju Franka Darabonta (The Mist, 2007). Hold Your Breath polazi od slične situacije te uzima pijesak i pješčane oluje kao nešto što ne samo da smanjuje vidljivost, nego ulazi u sve pore kako okruženja tako i tijela protagonista. Njegov je prodor nemoguće zaustaviti, no redateljski par toliko ne zanima slijeđenje predvidljivih fabularnih rješenja, pa u ovom slučaju nije nužno da će se nešto krije u pješčanim pošastima, iako dobivamo i naznake toga. Pijesak više služi kao metafora za um te pojačava psihološke tenzije.

    Margaret Bellum (Sarah Paulson) pati od poremećaja spavanja uslijed nemogućnosti da odžaluje preminulu kćer. Pritom se u suprugovu odsustvu mora u teškim uvjetima i neimaštini brinuti o imanju te dvjema preostalim kćerima – Rose (Amiah Miller) i Ollie (Alona Jane Robbins), koje su opsjednute folklornom pričom o stvorenju koje se krije u pijesku te ima sposobnost zaposjedanja tijela ljudi. Situaciju usložnjava pojava putujućega propovjednika Wallacea Gradyja (Ebon Moss-Bachrach), kojega je navodno poslao Margaretin suprug. Prisustvo tajanstvenoga muškarca, psihičke tenzije pojačane žalovanjem te manifestirane u psihosomatskom simptomu nesanice, protagonisticu vode do ruba.

    Radnja je posložena jednostavno i pregledno gradacijski, nema sižejnih poigravanja te isključivo usmjerena na sadašnji život Margaret i njezine obitelji, nedaće s kojima se susreće te odnos s okolinom. Rezultat je to nastojanja da se postepeno prikaže rad psihe, odnosno porast psihičkih tenzija te njezino sve veće propadanje pod teretom istih. Pješčane oluje gotovo postaju manifestacije Margaretina nesvjesnoga. Traumatski i potisnut materijal, često agresivnih i transgresivnih impulsa, prijeti da probije na svjesnu razinu. Croise i Joines donekle se gube kada ulaze na konvencionalni teritorij nerazlikovanja stvarnosti od protagonističinih halucinacija i umišljaja, pa tu cjelina počinje gubiti na uvjerljivosti i intrigantnosti, ali i koherentnosti, raspršujući se na niz labavih prizora.

    Pritom odrednice prostora igraju bitnu ulogu u stvaranju specifične atmosfere te je fotografija Zoë White možda najuspjeliji segment ostvarenja. Prevladavaju boje okera i rđe, koje vrlo upečatljivo podcrtavaju tešku narav života u Dust Beltu – nedostatak vode i umiruću vegetaciju. Neizmjerne ravnice u totalima podjednako naznačavaju ljudsku osamljenost kao i krhkost egzistencije. Te beživotne poljane predstavljaju smrtonosnu klopku te sporo i mučno umiranje, što je ocrtano u motivu krave o kojoj Bellum ovisi, no njezini prinosi mlijeka, uslijed nedostatka trave, sve su oskudniji.

    Problem je u scenariju Karrie Crouse koji je nefokusiran pa gledatelj ima dojam kao da priča ne zna kojim bi putem krenula, što se odrazilo i na profiliranje likova. Primjerice sporedne protagonistice u potpunosti su statične i papirnate, a u slučaju Margaret situaciju spašava vrlo dobra glumačka kreacija Sarah Paulson. Pretežit izostanak muških likova te naglasak na ženskima filmu je neosporno mogao dati poticajnu feminističku notu, posebice podvojeni i kompleksni osjećaji vezani uz majčinstvo koji proganjaju Margaret, no navedeno je ostalo po strani.

    ©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 5. prosinca 2024.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji