Dekonstrukcija krimića: Bezvremenski atraktivan i uzbudljiv prikaz ljubavi, požude i besmisla

Avantura (L´avventura), red. Michelangelo Antonioni, Italija, Francuska, 1960.

• Najistaknutijem predstavniku filmske moderne 20-og stoljeća, iako je poživio i u 21. stoljeće (umro je 2007.) talijanskom redatelju Michelangelu Antonioniju, možda nije pošlo za rukom ono što jest njegovu imenjaku Michelangelu Buonarrotiju – postati besmrtan, ali približio se tom statusu sasvim sigurno.

  Moderni Michelangelo rođen je 1912. u doba pred prvi veliki rat u Ferrari u sjevernoj Italiji. Njegovi prvi susreti s filmom još u doba 2. velikog rata bili su suradnja s Robertom Rossellinijem (ocem talijanskog i svjetskog neorealizma u filmu) te asistencija velikom Marcelu Carneu, francuskom filmskom magu najpoznatijem po djelu Djeca raja.

  U početku je Antonioni bio pod utjecajem velikog rata i posve prisutne neimaštine, ali ipak odstupa od neorealističkih detalja portretiravši u prvim svojim uracima srednji sloj iz kojeg sam potječe (doduše iz višeg srednjeg sloja, jer dolazi iz dobrostojeće obitelji zemljoposjednika radničkih korijena).

  Najpoznatiji postaje kad počinje snimati egzistencijalističke drame o dobrostojećim pojedincima, onima kojima osnovne brige nisu doslovno preživljavanje negoli problematika smisla življenja ili ljubavi i drugih životnih prioriteta. Moderni film kasnih 50-ih i 60-ih godina tako je odmaknut od golog života a više je posvećen filozofiranjima o iskonskim vrijednostima o kojima neorealisti i ne stignu misliti dok krpaju kraj s krajem.

  Prvi iz velike Antonionijeve egzistencijalističko-ljubavne trilogije jest film Avantura iz 1960. godine. Njegova životna partnerica Monica Vitti postat će i stalna protagonistica tog filozofskog i vizualno premoćnog filmskog triptiha (uključuje i Noć iz 1961. te Pomrčinu iz 1962. godine, a po nekima i film Crvena pustinja iz 1964. čini kvadrilogiju).

  Avantura je osvojila Nagradu žirija u Cannesu 1961. godine. Priča o bogatašici Anni (Lea Massari), kćeri moćnog oca, zaručenoj za nestalnog arhitekta Sandra (Gabriele Ferzzeti) koja nestaje na jedrenju Sredozemljem, isprva započinje kao školski triler ili drama s kriminalističkim prosedeom. No ono što će se ispostaviti, na sreću svih zahtjevnijih ljubitelja filmske umjetnosti, to nije niti triler niti krimić nego ljubavna priča isprepletena motivima vizualnosti, eroticizma, požudnosti, enigmatizma i besciljnog čekanja na nešto što se neće dogoditi. Upravo u toj zadnjoj referenci leži cijela ljepota ovog filma (ako ne i iz svih tih referenci zajedno) koji nam daje naslutiti nešto a isporučuje nešto posve bolje i umješnije, pravu umjetnost. Napetost je prisutna u zadnjem dijelu poput zraka, neki još iščekuju rasplet koji se neće dogoditi, bar ne u smislu u kojem se očekuje. To je izvrtanje očekivanja i igranje s maštom gledatelja koji sami postaju detektivi ali i sami doznaju da film uopće od njih ne traži da to budu.

  Mladi ljudi u filmu ne vise o niti golog opstanka. Baš kao i svi junaci moderne, oni su više okrenuti na uživanje, bilo ono vidljivo golim okom ili ne. Oni slobodno vode ljubav, nose lijepe haljine i razmišljaju o svom moralu ili nemoralu. Čitaju, pjevaju, gledaju filmove ili listaju žurnale, njihova svakodnevica je lijepa i nimalo pogubna. No na dno ih može natjerati nesretna ljubavna priča ili prosto dokona ili alijenirajuća dosada.

  

  Antonioni je sjajno naglasio element muške ali i ženske požudnosti u scenama pravih muških opsada lokalne starlete/prostitutke a poslije u jednoj sceni i nasrtljive geste spram same glavne junakinje Claudije (Monica Vitti) dok na ulici čeka svog ljubavnika. Italija je zemlja otvorenih iskazivanja i zemlja u kojoj se ljudi ne libe. Ženska požudnost iskazana je u sekvenci kada Claudijina prijateljica, zapostavljena mlada bogatašica, napastvuje svog udvarača, mladog slikara, ispred očiju same junakinje te u sceni bogataške zabave gdje sve žene sa zanimanjem promatraju Sandra.  

  Prikaz bogataških primanja, grandioznih vila sa stotinu salona gdje žene u toaletama i rukavicama ćaskaju o skandaloznoj vezi glavne junakinje i zaručnika nestale Anne a gdje muškarci raspredaju između duhanskih otpuha o nekom novom poslu, posve je zastrašujući i  alijenirajući.

  Činjenica je da kod nekih slojeva možda najlakše život ide dalje iza tragedije. O potrazi za Annom više nitko ne priča kao da nije ni postojala, što navodi gledatelja da je ona figura koja je samo poslužila kao uvodni pijun za zaplet ali se u raspletu sasvim sigurno pojaviti neće. Razmažena Anna prilično je nesimpatičan lik sklon psinama i podvalama, pa nije ni čudo pomisliti da je sama izvela svoj misteriozni nestanak.

  

  No kao što rekosmo, Anna je u okviru filma Avantura posve sporedan, možda i nepostojeći lik, jer dalje preuzimaju konope zaljubljeni Sandro i Claudija. Sumnja na Sandra kao krivca za nestanak Anne (jer mu ona priznaje da se ohladila u sceni prije nestanka) također je nebitna za pravo shvaćanje filma. Jer nakon prvog nećkanja Claudije da prihvati Sandrovo udvaranje,  njih dvoje takoreći postaju tandem kao da su takvi od prve filmske sekvence. Ovo je film koji ruši očekivanja i stereotipe kao i neku logiku zbivanja pa mi se poveznica s Luisom  Buñuelom, koji je Antonionijev suvremenik, čini dobrom referencom. Njegov Anđeo uništenja donio je priču o također dokonim, gotovo patološki nagrizlim bogatim pojedincima koji se iz nekog razloga jalovo ne mogu maknuti iz prostora u kojem se nalaze. Tako povlačimo paralelu s Antonionijem, koji donekle trezvenije i realističnije vodi film no ne libi ga se tkati od niti koje su često pokidane, zapletene i nikad se neće rasplesti. Te čvorove on napušta, pletući nove u koje isto tako ne diramo, a kad neki zaplete, on kao da se trudi to učiniti toliko lijepo i vješto da je rasplet svakog čvora skoro svetogrdan.

  Uživanje u iščekivanju radnje koje počesto nema, iščekivanje grandioznog finala koje će se desiti ali na posve neočekivan način, svjedoči o bravuroznosti samog Antonionija koji ponekad zavara svojom vizualnošću pa nam se čini da gledamo samo lijepe prizore bez neke akcije. Standardna akcija kod njega nije presudna; ona je labavo tkivo oko filma a prava akcija na njegov način iščitava se komentarima na tadanji visoki svijet koji isto ima svoje frustracije, nezadovoljštine i eskapade. Samo što su te frustracije smještene u ljepše sobe, ljepše krajolike, a i protagonisti su prilično lijepi na profinjen način.

  

  Finese bogatstva svode se na bačen novac prostitutki koja zavede glavnog junaka, a patologija ljubavnih veza svoj smiraj doživljava u posljednjoj sekvenci koja kao da je s neke skupe umjetnine. Ta umjetnina prikazuje prirodu u kojoj je prevara normalna, ruku prevarene na leđima prevaranta kao odobrenje i oprost, prirodnu ljepotu smjernih i skladnih vizualnih odrednica zajedno s ljepotom ljubavi koja oprašta jer je nastala iz prevare.

  Najuzbudljivija scena filma jest ona u kojoj Claudija, čija je najbolja prijateljica Anna nestala, govori kako joj se prije par dana činilo da će umrijeti ako je Anna mrtva a sad joj se čini da će umrijeti ako je Anna živa (jer je započela vezu s njezinim zaručnikom). To pomalo nelogično i nekoherentno zbivanje u filmu u kojem junake nije briga za prošlost niti za bližnje čini ga pravim arhetipom vremena, pretečom ludih hipijevskih 60-ih koje će uslijediti par godina nakon. Otklon od klasične moralnosti i rušenje stereotipa u poštivanju autoriteta, obitelji ili prijateljstva, pa čak i autoriteta ljubavničkog partnerskog odnosa, nalazi svoje uporište u nadolazećim modernim vremenima.

  

  Fućka nam se za razne autoritete i barijere, ljubav postoji radi ljubavi, pa makar i po nečiju nesreću. Tog nesretnog sreća će naći na drugome mjestu u nekom drugom filmu. Pravimo se da u ovome filmu taj nije niti postojao.

  Avantura je dekonstrukcija žanra krimića ili trilera a njegovo zaokruživanje u jednu egzistencijalistički napetu ljubavnu priču, priču o nevjeri i tretmanu iste, čini film prilično avangardnim. Antonioni je ovaj film, imajmo na umu, snimio 1960-te – dakle prije 65 godina. Jednako je intiman, pozivajući, atraktivan i lijepo uzbudljiv kao i tada. A to je majstorstvo koje polazi za rukom rijetkima.

  ©Ivana Perić, FILMOVI.hr, 5 prosinca 2024.

Piše:

Ivana
Perić