Od snažnih ženskih protagonistica i vizualne poezije do pada u klišeje i narativnu nepovezanost

22. Human Rights Film Festival, 2. - 7. prosinca 2024.: Ljubav u Mumbaiju, red. Payal Kapadia

  • Human Rights Film Festival održava se svakog prosinca u Zagrebu, prikazuje socijalno i politički angažirane autorske filmove, a sav je program besplatan. To je po naslovima koje svake godine isporuči kvalitativno najjači filmski festival, iako ne i kvantitativno: broj filmova relativno je mali, no redom su to uglavnom mala ili ona jača filmska remek-djela.

    Tako sam davne 2017. na tom istom festivalu u prekrasnom i zaboravljenom kinu Europa premijerno gledala naslov Seana Bakera Florida projekt a danas je to autor koji je svojim filmom Anora ostvario velik proboj (Zlatna palma u Cannesu) te će vjerojatno biti kandidat za glavne Oscare.

    Prošle godine tamo pogledah divni sporovozni i atmosferični zadnji film turskog genijalca Nuri Bilge Ceylana (Suha trava), tate-mate koji nas u svojim filmovima vodi u transcendentni svijet junaka i antijunaka.

    Tako ni ove godine Human Rights Film Festival koji nudi autorski film koji brani različitosti i autentičnosti svakog čovjeka ponaosob neće omanuti. U najavi on donosi nove filmove Luce Guadagnina Queer, Pabla Larraina Maria te Andreje Arnold Bird. ova lokacija festivala je šminkersko kino Kaptol Boutique Cinema, dok su preostale lokacije ona stara, Kinoteka te mikro-kino Mama. estival je otvoren egzotičnim indijskim naslovom All We Imagine as Light ili prostodušno preveden kao Ljubav u Bombayu redateljice Payal Kapadia, inače zvučnim dobitnikom Nagrade žirija u jakome Cannesu.

    Ima smisla što je festival otvoren ovim filmom, koji je eponim onoga što Human Rights Film Festival jest i za što se zalaže. Različitosti vjera i ljudskih karaktera, različitosti društvenih normi i razreda, različitosti mega-gradova i sela, sve to tematizira ovaj po meni pomalo razočaravajući film. Postavivši uspješno dokumentarističku notu u samom početku, odvažno i hrabro pokazuje Bombay – taj 22-milijunski megalopolis, prljav, zapušten, napučen ali nekako prekrasan i veseo u svom tom jadu. Uspješno se transferiravši kroz razna verbalna svjedočanstva njegovih stanovnika koji pričaju o svom životu i iskustvu života u Bombayu u prosede igranog filma koji tematizira tri medicinske djelatnice raznih dobi i karakteristika, film na samom početku podsjeća na senzualnu žensku poetiku Margarite Duras. Scena glavne junakinje Prabhe omotane u sari koja se vozi u podzemnoj vrlo je lagana i prozračna, poetična i nadasve dojmljiva. Prabha je glavna medicinska sestra, vrlo ozbiljna i odgovorna, skoro stamena,  njezin muž je već dugo u inozemstvu i više joj se ne javlja. U međuvremenu se u nju zaljubljuje simpatični doktor koji ima problema s učenjem hindskog jezika. Druga iz trolista junakinja je mlađahna i opuštena Anu, lišena očekivanja i neopterećena društvenim strogim normama koja je u vezi s muslimanom (ona je hinduistica) te ne može s njim zbog nedostatka prostora ostvariti intimni odnos. Treća žena u ovom ženskom filmu jest Parvaty koja se bori za ostanak u stanu koji je naslijedila od pokojnog muža, ali za koji papire ne posjeduje pa joj prijeti evikcija.

    Sve tri su različite, žive ugurane u svoje male stanove unutar grozno grandioznih kompleksa modernih zgrada Bombaya, naoko sumornog i umornog, prašnjavog i zamornog, u drugu ruku živahnog i otvorenog, jer kako vele: u tom gradu iluzija zadnja umire, čak i najvećem jadniku dopušteno je sanjati i smijati se.

    Neka radnja počinje se događati kada Prabha dobije misteriozni paket iz Njemačke – električno kuhalo, a epizoda u kojoj jadna ostavljena žena grli to kuhalo na kuhinjskom podu zbilja jest potresna. Ipak film nije okrenut potresnim i devastirajućim scenama; oslanja se na humor, lakoću kadrova i povremeni odlazak u poetične vjetrovite i pomalo naivne scene.

    Iako je film simpatičan, povremeno krajnje senzibilan, u zadnjem dijelu sklizne u potpuni promašaj, kada se u obliku odisejske metafore Prabhin muž pojavljuje naglo i blasfemično, iz mora, ona ga ne prepoznaje (referenca na Penelopu i Odiseja) te ne vidimo razloga takvoj kulminaciji radnje. Najstarija od tri žene odlazi nazad u svoje selo, s njom na izlet i Anu i Prabha; tamo se one opuštaju i u par simpatičnih scena plesa podsjeti taj film na Miru Nair (kako je zgodno primijetio i Petar Milat, direktor festivala u najavi filma, usporedivši ga sa Salaam Bombay! te autorice). Anu uskoro ostvari intimnost sa svojim dečkom u ne baš dojmljivoj sceni i ta kulminacija nipošto ne zadovoljava očekivajuće visoke standarde filma.

    Početni ritam praćen dobrim ulogama, povremenim humorom ali i crnjacima, potpuno je skliznuo u tom zadnjem dijelu filma u samo muzikalno i vizualno lijepe scene bez nekog dubljeg smisla. Misteriozni povratak muža, iako metaforičan i začkoljast, vrlo je nepotreban i apsurdan, sretan kraj za mladu Ani i njezina dečka te finale na plaži kao neki rezime i konačna pomirenost s životom triju junakinja ne igra, jer se s junakinjama nismo dosta dobro i toliko povezali.

    Tako sam dojma da je ovo double film, različitih domašaja. Vreva Bombaya, topli koloriti zgusnutih ulica, živost i sreća unatoč očitom siromaštvu i neimaštini, vrlo je dobar i potentan početak. No, film negdje sklizne u sapunicu bolivudskog tipa ili možda nairovskog tipa, što nikako ne odražava i ne čini smislenu zajednicu s početkom. Vizualno lijepi prosedei završnog dijela i zbilja izvrsna i zarazna glazba ne mogu tome pomoći. Film ostaje zagubljen i završetak jednostavno ne zakucava nego nas tjera na uzdah razočarenja. Jasno je da je canneski žiri ostao pod dobrim dojmom svekolikosti i raznovrsnosti kadrova bučnog a poetično melankoličnog Bombaya te dobrim rolama tri glavne junakinje (po meni trolist nosi mlađahna Divya Prabha kao Anu, vrlo uvjerljiva i živa izvedba) no ne mogu se oteti dojmu da su previdjeli krah filma u zadnjem segmentu. No ukusi su različiti, ovom filmu pridonio je i fakt da indijski film od 1994. nije bio u konkurenciji Cannesa a da je redatelj žena te da Indija nikada nije dobila Grand Prix u Cannesu, do sada naravno.

    Željela sam da ovaj film uspije, da se ne ispuše kao romantična sapunica, usprkos dobroj poruci o multikulturalnosti ali i onoj važnijoj – o sreći koja se nalazi i  na najčudnijim mjestima (nepresušna bombajska iluzija) i u najneobičnijim okolnostima, no film je za mene tek nešto bolji od prosjeka. Kompaktniji i uspjeliji filmovi otvarali su Human Rights Film Festival, a bogme i osvajali nagrade žirija u spektakularnom i utjecajnome Cannesu.

    Usprkos svemu, i dalje sam mišljenja da je glede izbora filmova Human Rights Film Festival, zagrebačka edicija, najpotentniji, najradikalniji i najpoetičniji festival u Hrvatskoj.

    ©Ivana Perić, FILMOVI.hr, 5 prosinca 2024.

Piše:

Ivana
Perić

kritike i eseji