Egzotična povijesna saga o moći i kulturnom identitetu
Shōgun, TV-serija, Disney+, 2024.
-
Roman Shōgun (1975) Jamesa Clavella dio je njegove Azijske sage te svojedobno veliki bestseler, koji je nastojao zapadnjačkoj publici romantizirati i egzotizirati japansku povijest, njezine sudionike i procese u sedamnaestom stoljeću. Pritom se iz današnje perspektive doima kao problematično i anakrono ostvarenje jer nudi jednoobrazni pogled na japansku kulturu iz perspektive zapada i zapadnjaka. Djelo je imalo popriličan odjek u popularnoj kulturi jer je adaptirano u kazališne predstave (mjuzikl), videoigre te društvene igre. Nakon što je u drugoj polovici sedamdesetih godina došlo do pojave miniserija na američkoj televiziji, i kratkotrajnoga proplamsaja formata koji će se ubrzo preseliti na europske male ekrane te tamo postići ugledan status, Clavellov je roman 1980. ekraniziran u petodijelnu seriju koju je zapadnjačka publika iznimno prihvatila, ali je japanska ostala rezervirana smatrajući da trivijalizira i egzotizira njihovu kulturu dok kao junaka njihove povijesti postavlja Europljanina. Priča bi ostala negdje u bespućima televizijske prošlosti da FX nije odlučio kako je došlo pogodno vrijeme za novu ekranizaciju (2024), koja će u obzir uzeti dosege suvremene kvalitetne televizije, a ujedno će imati sluha za trenutačni kulturni trenutak i kulturnu diverzivnost. Za razliku od prve televizijske inačice, novi Shōgun fabularno je obimnije djelo, građeno od deset mahom jednosatnih i izbalansiranih epizoda.
U vrijeme radnje priče, kada kreće zapadnjački kapitalistički kolonijalizam, Japan je bio zatvorena zemlja o kojoj se malo znalo te će kao takva ostati još nekoliko stoljeća. Serija kreće od motiva stranca-došljaka i zapadnjaka, koji slijedom različitih peripetija završava u nepoznatoj zemlji i kulturi, sasvim različitoj od njegove. Osim nepoznavanja jezika, što otežava komunikaciju i egzistenciju na bazičnoj razini, protagonist je suočen i sa sasvim drugačijim kulturnim normama i vrijednostima.
John Blackthorne (Cosmo Jarvis) britanski je protestantski moreplovac s opsesivnom idejom. Golema ambicija vodi ga u potragu za Japanom, gdje navodno Portugal ima svoju trgovačku koloniju koju vode franjevački svećenici te time ujedno šire katolički utjecaj među lokalnim stanovništvom. Blackthorne smatra da će mu poduhvat donijeti slavu i društveno priznanje jer radi za dobrobit britanske krune a na štetu njezinih omraženih neprijatelja i pritom još katolika. Međutim, dolaskom na japanske obale, mornar i njegova posada bivaju suočeni s njima nepoznatom i drugačijom kulturom te se protagonist nađe u zarobljeništvu utjecajnoga lorda Yoshija Toranage (Hiroyuki Sanada). Pritom mu niti okolnosti ne idu na ruku jer je posrijedi razdoblje društveno-političke krize, obilježeno različitim dvorskim savezima i spletkama vezanima uz japansko prijestolje. Car je upravo preminuo te je za sobom ostavio maloljetnoga nasljednika pa je do njegove punoljetnosti vlast podijeljena među pet jednakih regenta, među kojima postoje različiti interesi te drugačija poimanja razdiobe vlasti.
Serija je narativno i fabularno razvedena te se oko troje ključnih likova – Blackthornea, Toranage i Lady Mariko (Anna Sawai), Johnove prevoditeljice te odane Toranagine sljedbenice problematične obiteljske prošlosti, isprepliće mnoštvo podzapleta koji uključuju likove iz politički suprotstavljenih tabora te zapadnjačke došljake poput portugalskoga svećenstva koje ne želi izgubiti svoj društveni i trgovački položaj. Djelo autora Rachel Kondo i Justina Marksa vješto isprepliće navedene zaplete i podzaplete te stvara živopisnu povijesnu fresku premreženu brojnim obratima, koji su dobro i promišljeno upleteni u priču, koja ujedno veliku pažnju posvećuje razvoju likova te njihovih odnosa. U krizni povijesno-politički kontekst umeću se privatna iskustva i doživljaji protagonista i protagonistica kako bi se stvorio dojam društveno-historijskoga panoramiranja. Serija istodobno uspijeva raskošno orkestrirati brojne akcijske scene koje su inventivno postavljene te s velikom dozom realizma, što se odgleda u činjenici da se ostvarenje ne libi izravnoga prikaza grafičkoga nasilja kao sastavnoga dijela života određene povijesne epohe.
U usporedbi s inačicom iz 1980. godine, koja je predstavljala ambiciozniji televizijski projekt no ipak vezan uz odašiljačku televiziju, produkcijski je temeljito dotjerana. Kostimografija, scenografija i specijalni efekti na visokoj su razini, a cjelina ima dotjeran i prepoznatljiv vizualni identitet kao i vrlo dobre glumačke kreacije, napose glavnoga trojca. Iako serija teži, kako sam naveo, određenoj razini povijesnoga realizma, ne trebamo se zavaravati jer je posrijedi čisti eskapizam oblikovan u pustolovno-povijesnom ruhu.
Shōgun možete shvatiti kao svojevrsnu Igru prijestolja smještenu u azijski kontekst i zamaskiranu u povijesno ovjereno razdoblje te ponešto egzotično ruho. Temeljna opreka javlja se između dvaju svjetonazora, po čemu se uostalom recentna inačica razlikuje od prethodne, kao i od književnoga predloška. U njima je postojala isključivo jedna glavna perspektiva – Blackthorneova, pa time i zapadnjačka, a sada su uvedene i dvije dodatne, vezane uz japanske likove i kontekst – Toranagina i Mariko, a potonja povezuje japanske i europske utjecaje putem katoličanstva. S jedne je strane dakle Blackthorne koji nudi pogled izvana, odnosno perspektivu došljaka pa je njegov dolazak u Japan predstavljen kroz prizmu očuđenja. Na japansku feudalnu kulturu onoga doba pritom aplicira svoje europske poglede, no s vremenom, kako upoznaje drugu kulturu, unatoč težnji da se vrati u zavičaj, počinje je razumjeti i cijeniti. S druge strane je Toranaga, koji predstavlja pogled iznutra i koji je vješt taktičar pa lako manipulira ljudima iz okruženja, a gledatelj nikada nije siguran što će uistinu biti njegov sljedeći korak.
.png)
Shōgun produkcijski djeluje kao jedna od najdotjeranijih serija ove godine te nema sumnje da će uskoro dobiti i drugu sezonu.
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 29. studenog 2024.
