Odraz jedinstvene i nadasve autentične redateljske poetike

Hrvatska književnost i film: Projekcije, red. Zrinko Ogresta, Hrvatska, 2013. (prema drami Lade Kaštelan Dva i dvadeset, 2015.)

• 

  Trostruko značenje termina projekcija: kao „tehnička strana prikazivanja filma“ pri čemu se „filmska slika projicira na prikladnu površinu – platno (ekran), zid, zaslon“; potom kao „ideja, zamisao o nečemu u budućnosti [projekcija razvoja]“ ali i kao psihijatrijski termin nesvjesnog/netočnog/iskrivljenog  projiciranja / pripisivanja drugima vlastitih nezdravih / nespoznatljivo-neprihvatljivih intrapsihizama kao dubokih povreda pojedinaca, sveobuhvatno je prezentirano u iznimnom malom filmu Projekcije Zrinka Ogreste odnosno inicijalnoj drami Lade Kaštelan Dva i dvadeset; gdje se na tečaju za stručno usavršavanje i/li samopomoć, odnosno konkretno na edukaciji iz Egzistencijalističko-integrativne grupne psihoterapije, paradigmatski okupljaju polaznici, individue mahom ali ne isključivo medicinske struke: psihijatri, psiholozi, pedagozi, defektolozi – terapeuti kojima je potrebna terapija; točno njih osmero (s dvoje odsutnih), s voditeljem – američkim MD PhD psihijatrom Benjaminom Blauom te centralnom članicom Simonom, koja ima nerazjašnjen odnos s pokojnim ocem; pritom svi odreda edukaciju pohađaju više-manje nevoljko – nekima plaćaju poslodavci, neki to čine sami, vjerojatno poradi zadobivanja kakvog certifikata.

  

  Sam pak termin dva i dvadeset (koji pomalo evocira, također psihijatrijsku, komediju mini-formata nominiranu za Oscara Naručen u 11:00 /The Eleven O'Clock iz 2016. Derina Sealea) kod Kaštelanove je označnik/označitelj/designat vremenskoga trajanja radnje; kojeg kao realtime preuzima i redatelj na filmu (u ovom slučaju riječ je o 80 minuta), pridodavši mu i ine supostojeće sljubljujuće parametre: klasicističko spacijalno-temporalno jedinstvo; žive, izražajne razgovorne/kolokvijalne verbalizacije pri kojima protagonisti jedni drugima upadaju u riječ ili jednostavno puštaju rečenice nedovršenima; nađenu glazbu koja postoji samo kao dalek zvuk upjevavanja; te najznakovitije tzv. subjektivnu kameru – dogmatski, iz ruke, u kombinaciji sa statičnim crno-bijelim sekvencama nadzorne kamere (iznim uvodnog i završnoga kadra), što svakako sugerira kakvo začudno i zastrašno, eksperimentalno, velikobratovsko nadziranje od strane tajanstvene nespoznatljive sile, pri čemu prikazani protagonisti a čini se i ljudski rod per se postaju laborantski neznatni, nerazaznatljivi i depersonalizirani zamorci ili brojevi.

  Takva gotovo (anti)teatarska spisateljičina i redateljeva smještajna mizanscena u podrumskoj dvorani vjerojatno kakvog otvorenog učilišta ili glazbene škole (kao očita metafora podsvijesti, arhetipskog, kolektivnog nesvjesnog, kako primjećuje i jedan od sudionika Bojan: „…kakav genijalan potez, prve dvije godine bili smo na kojem ono, petom katu, pa onda lani cijelu godinu na prvom, a sada, eto nas u podrumu, spuštamo se sve niže i niže po topografskom modelu, svjesno, podsvjesno, i eto nas na kraju…“) sa polukružno/uokrug postavljenim stolicama (kao evokacijom drevnih katarzičnih kazališno-ritualnih praksi, te do pucanja odnosno katarze glavne protagonistice – više u knjizi negoli filmu, neminovno dolazi), implicira barem dva motiva.

  

  Prvi je supostavljeni suodnos pojedinca kao mikroaspekta cjeline društva (Simona) s autoritetima (pokojnim ocem, profesorom Blauom, državnim autoritetima, bogom demijurgom) koji su nedostupni (otac), koji šute (profesor Blau), koji kontroliraju i nameću (država), koji samo promatraju (oko kamere kao reprezent hladnog, svevidećeg, svečujnog i sveznajućeg demijurga) i bez recipročnog su dijaloga. Bog je, ako ne nezainteresiran, možda i teotanatološko-nietzscheovski mrtav, a možda se sad samo zove gramzivi monopolni korporacionistički kapitalizam. Što pak dovodi do drugoga motiva, odnosno onoga što iz rečenoga proizlazi – naime, da za pojedinca te tako ujedno i za društvo slijediti može ili oslobađajuća samo-transcendentnost te posljedična irelevantnost istog tog autoritarnog stvaratelja-tvorca ili potpuni (su)mračni kaos kao drevna bezoblična pratvar u funkciji uzburkavanja duboko zatomljenih tropizama i instinkata protagonista (što je pak podcrtano kroz naizgled usputno spominjanje remekdjela Kaos braće Taviani ali i motiva Mjeseca, koji se proteže kako tim filmom, tako i arijom druidskoj boginji Mjeseca Casta Diva iz Bellinijeve opere Norma kao još jednim lajtmotivom djela).

  

  Tako ovo nesvakidašnje i intrigantno, radikalno odvažno i respektabilno komorno djelo minimalističkog oblikovno-izvedbenog postupka, kakvog doduše nameće i sam vrsno i cizelirano pisan predložak snažne i distinktivne spisateljice, uz besprijekoran rad direktora fotografije Branka Linte i snimateljice Tamare Cesarec, s uigranom dinamikom i kemijom glumačkog ansambla: Jelene Miholjević, Bojana Navojca, Polone Juh, Ksenije Pajić, Ksenije Marinković, Luke Petrušića, Doris Šarić Kukuljica, Jasne Bilušić i Vladimira Jurca, stoji na domaćem kinematografskom pijedestalu kao odraz integritetne i ekskluzivitetne poetike jedinstvene i nadasve autentične redateljske autorske osobnosti Zrinka Ogreste.

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  ©Katarina Marić, FILMOVI.hr, 29. studenog 2024.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Katarina
Marić