Hrvatski mikrokozmos sudbine i opstanka

Hrvatska književnost i film: Kino Lika, red. Dalibor Matanić, 2008. (prema zbirci priča Damira Karakaša, 2001.)

• Književnost ličkog toposa u korpusu hrvatske književnosti iznjedrila je imena poput Pere Budaka, Jure Turića, Lavoslava Vukelića, Josipa Barkovića i mnogih drugih, no među najdistinktivnijima i najnezaobilaznijima svakako je ono apartnog, osebujnog i samosvojnog Damira Karakaša, protresiteljskog pomicatelja granica i propulzivnog inauguratora postmodernističke dekonstrukcije i demistifikacije Like kao tradicionalističko-idealističkog, vrlog locusa amoenusa.

  Tvorac iznimno snažnih, oporih i skicoznih krokija rustikalno-farsična prosedea, sporadično prožetih zrncima pučko-magijskog (nad)realizma (a što sve namah priziva kako držićevsku briljantnu britkost, jednako tako i neotesanu renesansnu Congregu dei Rozzi); donositelj je čitave plejade čestotno grubih, impulzivno-prijekih, vulgarizmima bremenitih, gorštački opresivno-sirovih individua hijerarhijski pozicioniranih odnosa (primjerice muž iznad žene ali i obitelji, liječnik iznad svih ostalih), ali i onih drugačijih, u vlastitim mikrokozmosima zarobljenih i neprilagođenih misfitsa koji na više ili manje radikalne načine pokušavaju pronaći izlaz iz egzistencijalističko-determinističkih zadanosti.

  U ovoj filmskoj adaptaciji Karakaševe zbirke priča Kino Lika (2001.), u kojoj su od ukupno šest, ekranizirane četiri priče (Kurva, Olga, Devet, Voda) a sam pisac u cameu se pojavljuje u ulozi harmonikaša, što je eksplicitan omaž vlastitom liku iz priče Harmonika, glavni likovi postaju rečeni neprilagođeni misfits Olga i Mike te se filmsko djelo može promatrati i kao svojevrsni coming-of-ager ovih dvaju oprečnih individua, kroz čije se mladalačke intrapsihizme zrcali i nagovještava doba promjena koje slijedi na općem planu – a to je u filmu spretno provučeno aktualiziranjem radnje: frakcioniranjem pri referendumskom lobiranju za ulazak u EU.

  

  Mike je nogometni talent, dobrodušan, senzibilan i uvijek sanjarski raspoložen (jako lijepa scena njegova pogleda u zvjezdano nebo) koji nakon što nesretnim slučajem usmrti majku (u knjizi je nespretnošću i pegulanošću obogalji, jednako kao i sestru, koja se u filmu ne pojavljuje) upada u stanje psihičke rastrojenosti; Olga pak pretila i troma, bez čilosti i bodrosti, introvertna no senzualnosti željna djevojka koja se nakon odbijanja nesuđenog ženika također u očaju odlučuje na krajnje ekstreman iskorak. Njihove usporedne životne putanje koje naizgled vode ka usponu i uzdignuću – Mikea čeka potencijalna svjetska karijera a Olgu ženik preko oglasa u Njemačkoj, međutim postaju nemoguće; radije negativne implikacije njihova neminovna pada.

  

  Moguć iskorak iz takvog fatalističkog determinizma najavljuje treća usporedna priča s fokusom na škrtom i u riječima i na djelima Josi, koji (u knjizi) tvrdokornom pragmatičnošću preferira domaće blago nad vlastitim djetetom, a ovdje doživljava iskupljujuću i blagotvornu moć dočekane pročišćavajuće kiše koja utažuje (u knjizi mističnu) dječju žeđ nakon mukotrpnog perioda gotovo zweigovske suše; takva matanićevska kiša postaje mȁna i deus ex machina pri kojoj sve sjeda na pravo ili barem svoje mjesto – proizvevši možda ne hepiend, ali uspostavljajući kakav-takav zamišljeni kozmički red.

  Lika tako postaje ne realna lokacija nego Hrvatska u malom, a njeni likovi izmanipulirane, platonovske usudom predestinirane marionete nekakvog dalekog i nedodirljivog boga; Lika, riječju, postaje teatar ili kino iz naslova (koje je ujedno i parcijalno stjecište radnje), a njen redatelj demijurg, lutkar, nadziratelj prikazbe, koji razotkriva vremensko-prostorne, pod površinom zatomljene ali i eruptirajuće anomalije.

  

  Pritom Matanić u robustni, surovo-naturalističan svijet Karakaševe proze – ujedno poetske ode onom odbačenom, perifernom i nevoljenom, a pod kojim zanavijek kola kipuća uzbibana krv, umeće mogućnost otkupljenja ili jednostavnog prepuštanja usudnom (jako lijepa finalna trostruka montažna sekvenca); iako uz iznimno dirljivog i zaigranog Krešimira Mikića kao Mika, odvažnu, neprezajuću Aretu Ćurković kao Olgu ali i emotivno usredotočenu Jasnu Žalicu kao Josinu suprugu, zbog neposvećenosti pažnje preciznijem izgovoru dijalekta odnosno prirodnijim idiomskim naglascima glumačke ekipe svakako puno gubi na potpunijoj uvjerljivosti i kompaktnijoj autentičnosti (što je recimo gotovo do savršenstva izbrušeno u recentnijim filmskim primjercima Osmi povjerenik Ivana Salaja iz 2018. ili Ribanje i ribarsko prigovaranje Milana Trenca iz 2020.).

  I samo usput, zavičajnim narječjima bogat je i guslarski ep također o patrijarhalnim zadrtostima s vrletnoga krša Mladenka Kostonoga Želimira Periša iz 2020., i bilo bi zaista i uputno i divno da se domaćem filmskom panteonu književnih ekranizacija pridruži i ovo maestralno napisano remek-djelo epskog zamaha i magijskog realizma.

  

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  ©Katarina Marić, FILMOVI.hr, 22. studenog 2024.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Katarina
Marić