Sirovi realizam Dumontove kinematografije
Isusov život (La Vie de Jésus), red. Bruno Dumont, Francuska, 1997.
-
Bruno Dumont francuski je filmski realist koji se može usporediti s filmskom skoro braćom po interesu i očekivanjima: Kenom Loachom, braćom Dardenne pa i pomalo sa starim klasikom Robertom Bressonom. Ovaj potonji mu je bio i sunarodnjak a zajedno njeguju tradiciju neosude svojih likova, dobre zapažajnosti te čestog korištenja filmskih naturščika.
Kao i braća Dardenne, ni Dumont ne koristi puno dijaloga niti glazbe a priča mu teče u pomalo neočekivanim smjerovima.
Baš poput Loacha, britanskog kultnog filmaša, i Dumont je realist koji oživljava likove s dna društvene ljestvice, često nezaposlene i bez perspektive a počesto i bolesne, nezainteresirane ili zaražene prosto životnom dosadom i besciljnošću.
Nihilistički nastrojeni mladići koji žive u flandrijskom gradiću nezaposleni su a jedina zabava im je sviranje u trubačkoj trupi te vožnja na motorima. Banda je to potpuno izgubljenih pojedinaca predvođenih epileptičarom Freddyjem (David Douche) čija majka drži lokalnu birtiju. Freddy je divan antijunak: vozika se na motoru, ne radi, odlazi u bolnicu na preglede i redovito se seksa s djevojkom Marie (Marjorie Cottreel) koja radi u supermarketu.
Budimo realni, njihova svakodnevica lišena ikakvih ambicija i očekivanja čini se trulom i ispraznom. Nismo sigurni niti u veličinu ljubavi njih dvoje; scene intimnih odnosa vrlo su realistične, čak hiperrealistične, a njihova relacija je pomalo mehanička i neodrživa.
Brunu Dumontu ovo je bio prvi film, pomalo pretencioznog naslova Isusov život. Godina produkcije je 1997. a jedine reference koje film povezuju s naslovom su scena umiranja Freddyjevog prijatelja od AIDS-a u lokalnoj bolnici te slika na zidu koja prikazuje uskrslog Lazara, čovjeka kojeg je Isus oživio. Ako se sam naslov referira na glavnog junaka kao modernog Isusa, teško je spojiti redateljevu nakanu i antijunakove akcije. Jer Freddy niti je dobar niti je loš, on je crnobijel kao većina ljudi, pati za mrtvim prijateljem, navodno voli svoju djevojku na koju je strahovito ljubomoran a bratu pokojnog prijatelja priredi izlet na plažu u Dunkirk ne bi li ga utješio. Znači, dečko nije lišen emocija niti je kakav zlotvor a niti je produhovljeni hipersenzibilac unatoč tome što snima svoju ptičicu kako pjeva na mali kazetofon. Možda je on moderni Lazar, no njegova sposobnost kajanja nama je neznana pa ni ne znamo zašto bi ga Isus ponovno oživio.
Film je životan i uvjerljiv. Prvi dio nalikuje na djela flandrijskih ili nizozemskih majstora slikarstva: prizori su to beskrajnih tmurnih predjela, najbolje oslikani u sceni vožnje dvoje zaljubljenih na žičari. Ti prizori daju trodimenzionalnost filmu koji bi zbog malo događaja možda djelovao i dvodimenzionalno.
Pak memljivo ljeto prikazano u drugom dijelu filma, antijunakova vožnja bez majice na motoru i stalna padanja s istog, brazgotine na njegovu tijelu (moguća opet referenca na junaka Isusa iz naslova filma) i njegova strasna i strašna ljubomora na mladog Arapa koji udvara Marie pokrenut će lavinu nesretnih događaja i nimalo se nećemo iznenaditi.
.png)
Fabula skreće u stilu Dardennovih neočekivano u jedno silovanje pa i u krajnji grešni čin, ubojstvo. U memljivosti ljeta u kojem se i kretanje muhe u letu činilo događajem, dešavala su se nutarnja vrenja antijunaka koji je dozlaboga spreman na neku akciju i izgon svojih frustracija.
Činjenica da je kamen smutnje druge nacionalnosti i boje kože (mladi Arap) nije slučajna (oslikava provinciju zapadne države koja funkcionira kao najveća rupa na svijetu) ali nije ni posebice određujuća odnosno nije presudna jer je to samo dodatni element, nikako i glavni motiv. Motiv ljubomore, te ljudske odrednice koja nagriza ljubavne i ine veze, tu je mnogo jači čekić koji zakucava klimaks radnje. Antijunak Freddie pripadnik je lokalne bande motorista i kao recimo u jednom davnom filmu gdje je Marlon Brando jašio motor (Divljak) primarni ogrezli motiv postojanja takve zajednice jest biološka determinacija muškosti i patrijarhalno samoodređenje koje ne dopušta uvredu časti, a pogotovo one muške posjedničke i pobjedničke.
Godine događanja ovog filma su 1990-e u sjevernoj Francuskoj no može ih se jednako prebaciti u vrijeme 18., 19. pa i 21. stoljeća. Vrijeme je irelevantno kad se neke ključne stvari ne mijenjaju u svojoj biti i u svojoj srži. Relativan je pomak u odrednicama patrijarhalnih vrijednosti od tada do danas, no tek u rijetkim zajednicama. U nekima je vrijeme prošlo bez promjena.
Zanimljivo je spomenuti da je tih 1990-ih, dok je na našim prostorima divljao rat, u nekim sjevernim europskim prostorima divljao rasizam (kakvog je danas dosta zbog pojačanih migracija i kod nas). Pak danas se susrećemo s patrijarhalnostima s jedne a kvaziliberalnostima s druge strane, što vodi u izgubljenosti mladih generacija kojima svjedočimo ujedno i kod nas i na zapadu. Jačanje desnice i nacionalističkih pokreta koje slave bivše pogrešne države i mačizam s jedne strane a s druge woke pokret koji se zalaže za političku korektnost apsurdnih granica vodi mlade u zbunjenost i alijenizaciju od društva te okrenutost modernim tehnologijama kao izlazu.
Elem, film je ovo prvijenac autora koji ne preže od seksualnosti i tjelesnosti, autora koji brzo misli a odlikuje s sporim kadriranjem, koji nosi u kameri ganutljive scene pejzaža svoje zemlje koje su mogle sići sa slika raznih majstora prošlih stoljeća. Smješteni u te frapantno lijepe kadrove njegovi junaci ne odlikuju se tolikom ljepotom nego su gotovo obični, oni koje možemo sresti u obližnjem marketu ili u redu na burzi rada. Njegove poante mnogo su žešće i jače nego li se na prvu misli a ponekad su neodgonetljive ili čak rebusne.
Freddy u zadnjoj sceni filma (spoil) pada s motora (opet), njegova rana opet krvari (Isusove stigme), ne znamo je li okajao grijehe (lijenost, silovanje, ubojstvo) i zašto li je poput Isusa ili Lazara doživio uskrsnuće iz trave u kojoj je nježno umro? Neka pitanja su ostala baš kao u nekim kultnim filmovima (ovaj to jest) nekih drugih autora u čije misli isto nismo skroz prodrli. Dumontov prvijenac osvojio je nagradu Zlatna kamera u Cannesu 1997. te je bio Europsko otkriće godine i laureat Jean Vigo nagrade na dodjeli Europske filmske nagrade iste godine. Njegovi kasniji filmovi Flandrija, Ljudskost i Hors Satan ostvarili su više ili manje značajne uspjehe na raznim filmskim festivalima. Mjesto Bruna Dumonta unutar modernog europskog art filma zapečaćeno je, iako nikad nije osvajao glavne nagrade na glavnim filmskim svjetskim festivalima.
©Ivana Perić, FILMOVI.hr, 25. studenog 2024.