Moralne dileme i ekološko licemjerje

Hrvatska književnost i film: Duh u močvari, red. Branko Ištvančić, 2006. (prema romanu Ante Gardaša, 1989.)

• Intermedijalni transfer djela, odnosno ekranizacija istoimenog književnog predloška pustolovnog whodunnita Ante Gardaša Duh u močvari, 2006. označila je Veliki Povratak hrvatskog dječjeg filma, te posljedično publike u kina kao prvi domaći naslov iz te kategorije nakon više od 20 godina zastoja produkcije iste, još od zlatnog doba iz sedamdesetih (Družbe Pere Kvržice (1970) Vladimira Tadeja ili Vlaka u snijegu (1976) Mate Relje, primjerice). Već je samo lektirno djelo pritom upitne podloge i namjene.

  Tzv. ekološki roman o zaštiti prirode i njenih nastavatelja u kojem skupina djece istražuje pojavu misterioznog duha u prirodnom rezervatu Kopački rit te zajedno s lovcima skrbi o životinjama noseći im hranu, nije ništa drugo doli nevjerojatna licemjerna lovačka propaganda, s toliko pronicljivosti raskrinkana u izuzetnom, empatičnom Saltenovom Bambiju (Bambi: Eine Lebensgeschichte aus dem Walde, 1923.) – knjizi, ne filmu.

  Tobožnja briga o životinjama kojom se i ovdje a i u stvarnosti hvale lovci ima samo jednu namjenu: osiguravanje što većeg broja životinja za ubijanje – u prijevodu: samovoljno sadističko iživljavanje odnosno patološko uživanje u patnji znanstveno dokazano svjesnih, emotivnih i inteligentnih Živih bića s potpunim pravom na proživljavanje vlastitog života. Lovokradice / krivolovci pak – kod Gardaša prezentirani kao zli antagonisti dobrim lovcima, nisu ništa drugo doli također lovci-odmetnici koji su protivnici isključivo i opet – ostalim lovcima, a kojima pak smetaju stoga što ne poštuju pravila – primjerice lovostaj, odnosno ubijaju životinje koje bi radije poubijali oni sami. Graniči s nevjerojatnim da su u 21. stoljeću brojni oblici ubijanja i iskorištavanja životinja, promatranje istih kao sekundarnih i/ili kao proizvoda, društveno prihvatljivi, normalni i visoko tolerabilni a lov – atavistički prežitak koji bi bez sumnje trebao biti zabranjen, jedan je od njih.

  

  Zabrinjavajuće je i da se djecu od najranije dobi potiče na specizam, osjećaj superiornosti i agresivnost prema drugim živim bićima kroz raznorazne aktivnosti (kupovi za djecu-uzgajivače, razni lovački muzeji s taksidermijskim trofejima prepariranih pobijenih stvorova, neprimjerena lektira samo su neki od njih), poglavito zna li se da je agresivnost prema životinjama ne samo visoko referencijalan indikator poremećaja u ponašanju nego i rizičan faktor za daljnje međuljudsko nasilje.

  

  Štoviše, edukacija bi od najmanjih nogu trebala ići u posve drugačijem smjeru: naime vjerovanje da su neki životi manje vrijedni korijen je svega onog lošeg, ne-empatijskog, inertnog i bez duhovnog u suvremenosti i vodi k opasnoj atrofiji empatije; nipošto ne znači da je nešto što je općeprihvaćeno kao normalno ujedno i ispravno: „Grozomorne konkviste bile su općeprihvaćena, zakonita djelatnost. Robovlasništvo je stoljećima bilo općeprihvaćena, zakonita djelatnost. Pogromi u raznim periodima na raznim stranama svijeta bili su općeprihvaćena, zakonita djelatnost. Bešćutna eksploatacija životinja i dalje je općeprihvaćena, zakonita djelatnost. A i progoni vještica stoljećima su bili općeprihvaćena, zakonita djelatnost“ (Kulturauzagrebu.hr - Zastrasni fenomen prokazivanja).

  Što se tiče samog filma, riječ je o poprilično statičnom, razvučenom i sporom, mlitavom uratku bez dinamike, kakvu bi za sobom trebao povući njegov premisni detektivski nerv, općeg mlačnog dojma, čemu pridonosi mahom izrazito neuvjerljiva i drvenasta gluma malih protagonista ili pak djeci-gledateljima možda zbunjujuć casting dvije vrlo slične djevojčice u top-billu (iako je Aranka u romanu tamnokosa). Pohvale pak idu kako samom odabiru pitoresknih lokacija (iako nedovoljno atraktivno prezentiranih – opći ton djela naime mračan je i monokromno smećkast), jednako tako i fotogeničnih Nándora Szilágyija i Vlatka Dulića (čije su potentne fizionomije nažalost ipak ostale neiskorištene, poglavito ona Szilágyija kao oca dječaka Liptusa), potom motiv s ambigvitetnom babom Etelkom (Rada Mrkšić) čiji lik potencira narodno-praznovjernu dimenziju radnje, i u konačnici, dobro uklopljen tradicijski mađarsko-slavonski tamburaški ciganeskni melos čardaša u uopće solidan orkestralni soundtrack Dalibora Grubačevića.

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  ©Katarina Marić, FILMOVI.hr, 19. studenog 2024.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Katarina
Marić