Nostalgična posveta slatkim opscenostima prohujaloga vremena u maniri nedjeljnog tv-filma
Diva Futura, red. Giulia Louise Steigerwalt, Italija, 2024.
-
.png)
Film Diva Futura talijanske redateljice Giulije Louise Steigerwalt, predstavljen u konkurenciji Venecija film festivala 2024., imala je pregršt potencijala. Potentna i zabavna, tragična i komična priča o počecima porno-industrije u Italiji i njezinom tamošnjem kralju, 2012. preminulome Richardu Schicchiju, u rukama bravuroznog redatelja mogao je biti novi nezaboravni Kralj pornića P. T. Andersona, novi Narod protiv Larryja Flinta Miloša Formana ili novi možda urnebesan naslov genija Paola Sorrentina kojemu bi najviše i povjerila tu ulogu jer voli biopice.
Ipak, da ne brkamo majstore i šegrte, Anderson, Forman i Sorrentino bez ikakvog pretjerivanja majstori su u svom filmskome formatu. Nažalost pokojni Forman više neće snimati, no od Sorrentina i P. T. Andersona, još potentnih autora, očekuje se dosta.
Mišljenja sam da je ovaj film ušao u konkurenciju jake Venecije jer nudi doista zanimljivu, uvijek aktualnu ali i vrlo nostalgičnu priču o počecima nečega frapantnog i skandaloznog, porna u Italiji.
.png)
Divu futuru, agenciju za erotiku i porno, agenciju za scout novih i budućih zvijezda, osnovao je 1983. rođeni Rimljanin Riccardo Schicchi (dobra i topla uloga Piettra Castellitta) sa svojom tadašnjom djevojkom, Mađaricom Ilonom Staller, kasnije i cijelom svijetu poznatom kao Cicciolina. Prije nego je Ilona pobjegla s renomiranim svjetskim artistom Jeffom Koonsom, koji će postati i otac njezina sina, ljubovala je upravo s Riccardom, dopadljivim ali neuglednim fotografom sa smislom za lijepu erotiku. Njegove prve slike bile su one obnažene Ilone aka Ciccioline koja će se poslije proslaviti svojom Strankom ljubavi te političkom karijerom. Postat će prepoznatljivo lice ne samo porno nego i mainstream tabloida te ući i u naše kuhinje i primaće, a ne samo spavaće sobe.
Naravno da je Riccardo izazvao sablazan u otvoreno katoličkoj i naoko čistunskoj Italiji, bio proganjan od strane policije i Vatikana, no pripadnici istih bili su njegovi najdraži i najuporniji klijenti. Jer Italija, iako posve patrijarhalna i formalna, upravo je zbog onog što krije ispod toga bila idealna zemlja za stranke ljubavi, za erotiku i prividnu sablazan. Ipak je ta zemlja izrodila prve prave europske seks vampove poput Sofije Loren, Gine Lollobrigide a kasnije i Monicu Bellucci i slične. Italija je mogla tolerirati i narodski sablažnjivog Fellinija, eksplicitno sablažnjivog Pasolinija i aristokratski sablažnjivog Viscontija. Čistunstvo i blasfemija, puritanizam i opscenost, moral i amoral, ljubav i seks, nije li to sve dio istoga svemira?
To plodno tlo za našu Divu futuru i jednog zaigranog erotomana velikog i čistog srca, Schicchija, iznjedrilo je nove velike porno talente i dive. Nakon što ga je ostavila velika Cicciolina i otišla u SAD, otkrio je senzualnu Moanu Pozzi koja će također maštati o nečemu višemu od bivanja porno divom te će tako pokušati bezuspješno transfer na neopsceni film i na mjesto parlamentarke i gradonačelnice Rima. Njezina životna karijera završila je naglo i posve tragično, terminalnim rakom jetre u 34-oj godini – umrla je u Francuskoj snimivši netom prije svoj oproštajni opsceni film. I danas je u Italiji legendarna ličnost.
.png)
Treća iz četverolista važnih žena u Schicchijevoj burnoj karijeri i životu bila je Debora Attanasio, po čijoj knjizi Nemoj reći mami da sam tajnica… je i snimljen ovaj film. Debora je kao tajnica agencije kroz 80-te i 90-te svjedočila usponu ali i padu, policijskom progonu Schicchija kao i njegovoj terminalnoj bolesti – bolovao je od dijabetesa s raznim popratnim komplikacijama.
Mađarica Eva Henger, ovdje u izvedbi hrvatske glumice Tese Litvan (na projekciji održanoj u Kinoteci u sklopu 22. ZFF-a pozdravila je ekipu) bila je najvažnija žena u njegovu životu. Wannabe porno diva, Eva je pjevala u noćnom klubu a sam Schicchi nakon što ju je oženio zabranio joj je da glumi u pornićima. Nakon nekog vremena ona je ipak proglumila, dosta neuspješno. Postala je majka njegova sina ali i podrška do samog mu kraja 2012. godine.
I što reći, kakvu poruku poslati, koja je pouka i koji je smisao ovoga filma? Njegov kraj podsjeća me na neke fellinijevske završetke, gdje on okupi sve likova pa svi ili jedu ili plešu ili piju ili se ljube, recimo na plaži. Ovaj film isto tako završava na plaži, Schicchi je u zanosu, sve njegove žene su tu, pod nogama je vrući pijesak a u glavama neka tiha i glasna melodija, onako sve u istom mahu.
.png)
Smisao je baš u brzini i brzopletosti života, kako njegovog tako i naših svakidašnjih. Proleti taj zanos, proleti i razočaranje, proleti tiha a i glasna muzika na koju smo još jučer fućkali, ali i plesali. Uz dobre stvari, poneku ljubav, poneko dijete, poneki karijerni uspjeh ali i neuspjeh, to tako odleti dok niste rekli ni Diva futura. Doći će u neke nove agencije nove mlade wannabe dive; vremena su se promijenila pa i zahtjevi tržišta, Schicchijevi filmovi sad su onako romantično smiješni, nimalo sablazni kao u ta davna prohujala vremena. Svijet je postao okrutniji i brži, ove nove dive ostarjet će prije nego li će reći Diva a kamoli futura.
Ovo je film za neka prošla nostalgičarska vremena. Pa pustimo si Nostalgičnu TBF-a i ne očekujmo previše od ovoga naslova do onoga što on jest: romantična posveta u maniri nedjeljnog tv-filma ili kakve modernizirane epizode kultne Čarolije. A s radija:
„I ove stare melodije bude memorije
Čiste nostalgije, i ne znan šta mi je
Stari s bafama, stara s ogromnon trajnon
Sestra i ja cili umazani slajon
I sve je daleko i tajno…“©Ivana Perić, FILMOVI.hr, 22. studenog 2024.