Elegancija smrti: Almodóvar u vrhunskoj formi
Zagreb film festival, 4. – 10. studenog 2024.: Susjedna soba (The Room Next Door), red. Pedro Almodóvar, Španjolska, SAD, 2024.
-
Pedro Almodovar je španjolski redatelj zavidne filmografije. Njegovi filmovi nisu lišeni kiča i pretjerivanja, no nevjerojatno su stilski i maštovito odigrani. No je li došlo vrijeme za finalno sazrijevanje tog sad već 75-godišnjeg redatelja? Izgleda da jest. To potvrđuje svojim posljednjim uratkom Susjedna soba (The Room Next Door) i prvim u cijelosti na engleskom jeziku. Susjedna soba okitila se Zlatnim lavom u Veneciji a nagrada je potpuno zaslužena. Taj novi ozbiljni ali opet zaigrani i maštoviti i magično stilski dotjerani stari bard europskog i svjetskog filma snimio je celuloidno čudo koje je zapravo jednostavna i bazična fabula o životu i kraju istog.
Još od 2002. i filma Pričaj s njom, Almodovar nije bio u takvoj formi iako je i poslije nizao neke uspješnice. No pomalo se gubio u tom novom mileniju, posve drugačijem od njegovih epohalnih 1980-ih godina pretjeranih frizura i jastučića u sakoima. I drago mi je da je iznjedrio jedan ovakav uradak koji je prikazan baš na zatvaranju 22. Zagreb film festivala nakon svečane dodjele nagrada.
Susjednu sobu nose u potpunosti stilski izričaj, nevjerojatna nježnost u odnosu prema likovima te izvedbe glavnih dviju glumica, legendarnih Tilde Swinton i Julianne Moore. Tilda nije bila tako maestralna od Samo ljubavnici preživljavaju Jima Jarmuscha, sad već kultnog filma od prije desetak godina, a Julianne joj je sasvim dostojna suigračica.
Scena je postavljena u New Yorku recentnih godina, film stilski pomalo podsjeća na Todda Haynesa i njegovu lezbijsku dramu Carol (smještenu u 1950-e) a i na uratke Douglasa Sirka, od kojeg je učio sam Almodovarov uzor R. W. Fassbinder. Te melodrame koje nisu lišene malog pretjerivanja, nevjerojatno emocionalno obojene i zaokružene starinskim toplim ugođajem, referentne su na ta dva stilski vrlo slična filma. Ipak, priče su posve drugačije. Susjedna soba govori o odnosu dviju prijateljica od kojih jedna (Swinton), u fazi terminalnog raka, zamoli spisateljicu (Moore) da joj pomogne zaokružiti i završiti svoj život dok je još snage u njoj, znači dostojanstveno. Iznajmit će kuću gdje će umiruća provesti svoje zadnje trenutke a njezina prijateljica će joj asistirati u sobi do – susjednoj sobi.
Suodnos dviju žena gradi se iz scene u scenu, vrlo je uvjerljiv, a promišljanja o životu i propuštenim i ostvarenim šansama grade se kroz flešbekove iz života umiruće. Njezino neželjeno roditeljstvo, njezina ljubav prema ratovima i dopisništvu, njezin raskalašeni ljubavni život, sve su to samo kolopleti velike priče o pojedinim životima koji su jednako bitni ali i jednako nebitni u okviru makropriče. Ti mikrokozmosi svakog pojedinca ponajprije se sjajno nastavljaju na Joyceove Mrtve (jedna od omiljenih pripovijetki i filmova umiruće) i čuveni citat o snježnim pahuljama koje padaju i na sve žive i na sve mrtve kao kolosalne tvrdnje o stalnoj prolaznosti: „Da, novine su točno pisale, snijeg je pao u čitavoj Irskoj. Padao je na svaki djelić mračne središnje ravnice, ne brežuljke bez drveća, na Bog of Allen i još dalje zapadno u tamne buntovne valove Shannona. Padao je također na svaki djelić pustog groblja kraj crkve na brežuljku gdje je bio pokopan Michael Furey. Pritiskivao je gustim nanosima nakrivljene križeve i nadgrobne spomenike, napadao je na šiljke malih željeznih vrata i na ogoljelo trnje. I dok je slušao kako pahuljice lepršaju kroz svemir, njegova je duša polako gubila svijest, a snijeg je lagano padao na sve žive i mrtve, lagano, kao što dolazi posljednji kraj.“
Omiljeni citat umiruće, ljubičaste američke pahulje tako različite od onih starinskih irskih bijelih iz originalne pripovijetke, ljubičaste kao rezultat klimatskih promjena i koje padaju na uspavani skoro proljetni New York i jednu kuću nedaleko od Woodstocka kao glavnu pozornicu za smrt, čine ovaj film nezaboravnim. Dok leže na ležaljkama uz bazen u nevjerojatnom okružju luksuzne kuće, imamo dojam da smo na setu snimanja za magazin Vogue: Swinton je toliko elegantno začudna pojava, krajnje ekstravagantna, da je scena njezine smrti u žutom odijelu sa crvenim ružem na ustima nešto najljepše što u dugo vremena vidjeh na filmu.
Podcrtana smrt te čuvene reporterke koja je griješila ali i voljela, naglašeno melankolično-romantično-humoristična suigra dviju junakinja u brojnim scenama, donosi silnu toplinu s velikog ekrana, a bez suvišnog patosa kakav se često vezuje uz terminalnost, muku i smrt. I zaista je posebna energija kojom film odiše; gledate i svjedočite kraju jedne persone no nimalo tužni, nimalo terminalni per se jer pozornica je postavljena tako intimistički ugodno i zvjerski stilizirano da možete samo odahnuti i reći: večeras, ja umrijet ću od ljepote.
A nije li filmu to i svrha; filmu, pjesmi, slici, fotografiji ili knjizi? Nije li u službi njezina veličanstva umjetnosti da nas zarazi nepresušnom ljepotom, ljepotom radi ljepote same, bez velikog i prenaglašenog sadržaja? Jer životi njih i nas svakako nisu lišeni sadržaja, no što pamtimo nakon svega? Završeni fakultet i ostvarenu penziju ili možda lepet krila nekog velikog crnog kondora u našim snovima ili možda baš sekvencu padajućeg snijega na sve žive i mrtve u ekranizaciji Joycea u maniri starog lisca Johna Hustona? U jednoj sekvenci Swinton, u beskrajno slatkom twistu kojeg neću otkrivati, neodoljivo podsjeća na Anjelicu Huston, što je još jedan referentni dio vezan za posvetu filmu kojeg sam Almodovar očito jako voli.
I nije li smrt samo neki tamo transfer u naše uspomene i melankolije života a ne konačna presuda? Nije li smrt odigrana pravilno baš pobjeda?
Uglavnom, tema eutanazije koja je još u mnogim zemljama kažnjiva i krivično djelo ovdje se provlači kao nužnost za dostojanstvo i izbor pojedinca, koju nažalost kao ekskluzivno pravo nikako nemaju svi. Zasad je ona rezervirana za one privilegirane u posve razvijenim i tolerantnim zemljama.
Tema ovog dobro izvedenog filma propituje i borbu umirućih, ne samo borbu za dostojanstvo nego i borbu za nadilaženje patništva i žrtve te velikih junačkih dokazivanja, jer svi smo mi nepovratno različiti. Što je nekome dostojanstvo, nekome je predaja; što je nekome junaštvo, nekome je nepotrebna žrtva – na svakom pojedincu je odluka.
Istina je, svi ćemo završiti tu, u trenu naše ili tuđih smrti, i ponijet ćemo svatko ponaosob i raznovrsno svoju prtljagu. Probat ćemo uhvatiti tih par esencijalnih trenutaka života koje ćemo nositi sa sobom kao kofer gdje god da idemo. U crnu zemljicu, u laku urnu ili kraljevstvo nebesko, možda neko drugo obličje? Odnosno, kako je postavio cjelokupnu radnju svog filma Nakon života (After life) divni japanski redatelj Hirokazu Koreeda u jednom od svojih prvih uradaka, u kojemu junaci biraju što će od sjećanja ponijeti sa sobom u smrt. Esencija je nekome ljubav bližnjih, nekome remek-djelo priznatog umjetnika na zidu a nekome pak povjetarac na licu dok leži na sofi uz bazen beskrajno sretan ili nesretan, ovisno o kutu gledanja.
Novog Almodovara nikako nemojte zaobići!
©Ivana Perić, FILMOVI.hr, 20. studenog 2024.