Apsurdizam u zamoru: Istraživanje paradoksa suvremene egzistencije
Kinds of Kindness, red. Yorgos Lanthimos, Irska, Velika Britanija, SAD, Grčka, 2024.
-
Nakon velikoga kritičarskog uspjeha s The Favourite (2018) i Poor Things (2023), što se osobito očitovalo u sezoni filmskih nagrada, Yorgos Lanthimos vratio se novim ostvarenjem te novom glumačkom suradnjom s Emmom Stone, ali u ponešto iznenađujućem formatu omnibusa. Kinds of Kindness (2024) građen je kao triptih koji se sastoji od triju filmova u trajanju od pedesetak minuta, koji dijele varirane naslove: The Death of R.M.F., R.M.F. Is Flying, R.M.F. Eats a Sandwich, ali i idejne koncepte kao i glumačku postavu.
The Death of R.M.F. donosi priču o arhitektu Robertu Fletcheru (Jesse Plemons) koji ima neobičan odnos, na tragu relacije gospodara i roba, sa svojim šefom Raymondom (Willem Dafoe), koji određuje sve aspekte njegove egzistencije. Kupio mu je automobil i kuću, pronašao suprugu, određuje što će jesti i piti te čitati, kada će imati spolni odnos te mu brani imati djecu. Zadatak koji predstavlja ultimativni dokaz odanosti jest da se Robert velikom brzinom na cesti sudari s automobilom misterioznoga R. M. F.-a, koji pritom treba umrijeti. Kada protagonist odbije izvršiti zahtjev, ne ostaje samo bez egzistencijalnih blagodati nego i egzistencijalne svrhe. Stoga nastoji učiniti sve što je u njegovoj moći da povrati naklonost, dok istodobno upoznaje Ritu (Emma Stone) čiji život Raymond kontrolira na istovjetan način.
Priča je neosporno protkana apsurdističkim elementima sa suptilnim metafilmskim poigravanjima. Odnos Raymonda naspram Roberta odnos je redatelja naspram glumca/lika. Evidentno je to u sceni kada protagonist posjećuje šefa kako bi mu rekao da neće moći izvršiti njegov zadatak, a ovaj ga tjera da nekoliko puta ponavlja ulazak u prostoriju i repliku jer nisu bili dovoljno dobri i uvjerljivi. Šef postaje odraz demijurga koji režira život sebi podređenoga. Robert tako ne može postojati bez autoriteta, čijim gubitkom doživljava derealizaciju: urušavanje identiteta, osjećaj nepotrebnosti i dezorijentacije.
R.M.F. Is Flying postavlja priču o policajcu Danielu (Jesse Plemons), čija supruga Liz (Emma Stone) nestaje u helikopterskoj nesreći (vozilom je upravljao R. M. F.) na otvorenom moru. Nakon povratka i oporavka, Liz počinje pokazivati znakove ponašanja koji su oprečni onima prije nestanka. Stoga Daniel počinje paranoidno vjerovati da se nije vratila njegova supruga nego neka druga žena koja je utjelovljuje te želi zauzeti njezino mjesto. Kako protagonist sve više tone u paranoju, tako pronalazi bizarne načine kojima nastoji vratiti staru Liz.
Drugi segment također postavlja fabulu s apsurdističkim elementima te nastavlja razvijati priču o agensima koji potencijalno kontroliraju naše živote a izvan su našega dosega, samo što za razliku od prve i treće priče nisu prisutni, odnosno opipljivi. Autor se koristi poznatim tropom uljeza koji svojom dobrotom i privlačnošću želi zauzeti mjesto osobe koju mijenja, a posrijedi je svojina brojnih horora i znanstveno-fantastičnih naslova, samo što ga Lanthimos premješta u aferu apsurdnoga. Tako se Liz jedino može vratiti Danielu nakon što njezina dvojnica umre. Willem Dafore se ponovno vraća u očinskoj ulozi Georgea, Lizina oca, koji gaji netrpeljivost prema kćerinu odabraniku.
R.M.F. Eats a Sandwich progovara o Emily (Emma Stone) i Andrewu (Jesse Plemons), paru sljedbenika neimenovanoga kulta, koji vode Omi (Willem Dafoe) i Aka (Hong Chau). O kultu ne saznajemo mnogo osim da traže ženu koja može oživjeti mrtve, što je konkretno zadatak Emily i Andrewa, te da svi sljedbenici isključivo moraju imati spolne odnose s Omijem i Akom. Ako posrnu u tom naumu, moraju proći obred čišćenja nakon kojeg Aka liže znoj s njihova tijela te procjenjuje jesu li čisti ili ne. R. M. F. se pojavljuje kao leš u mrtvačnici koji biva oživljen kada se napokon pronađe odgovarajuća kandidatkinja.
Nije teško zaključiti da je i treći segment temeljen na poigravanju s apsurdističkim elementima te se u određenoj mjeri zrcali s prvim dijelom. Raymondova korporacija zamijenjena je kultom, koji do najsitnijih detalja kontrolira živote svojih članova, koji su seksualno i egzistencijalno ovisni o vrhovnim autoritetima, čije bizarne zadatke i prohtjeve moraju bespogovorno izvršavati. Kada Emily posrne u zadatku, doduše ne svojim krivicom, slično kao i Robert, doživljava derealizaciju te njezin život bez autoriteta, zadatka i strogoga strukturiranja gubi smisao pa svim silama i na svoju ruku nastoji povratiti izgubljeno povjerenje, odnosno od egzistencijalnoga kaosa napraviti red. Simptomatično, jedina je protagonistica kojoj to uistinu ne uspijeva.
Tko je R. M. F. iz naslova nikada ne saznajemo jer se pojavljuje ili kao koncept ili sasvim marginalni lik, koji na određen način ulančava tri priče. Iako svaki od segmenata donosi samostalnu fabulu, postoje niti koje ih povezuju u cjelinu. Osim iste glumačke postave koja se javlja u svim trima dijelovima, gdje tumače različite likove, zamjetni su čimbenici autoriteta – šefovi, očevi, vođe (a sve ih tumači Willem Dafoe), koji strukturiraju, posebice u prvom i trećem dijelu, živote protagonista, a prisutna je napadna sklonost poligamnom seksu, koja se provlači cijelim ostvarenjem. Pitanje je što nam redatelj želi sugerirati? Je li posrijedi parabola o autoritetu i kontroli, možda nužnosti odobravanja, potrebi da netko kontrolira i disciplinira naše živote? Jesu li sloboda i mogućnost da sami odaberemo za sebe prevelika odgovornost i je li nam sloboda kao takva zapravo zazorna? U dobu kada nam je sve dozvoljeno i kada naše žudnje mogu izravno biti utažene, tražimo li autoritete koji bi nas mogli disciplinirati te našim životima dati svrhu? Film ne nudi jasne odgovore, štoviše čini se kako se redatelj pomalo pogubio u vlastitom alegorizmu, a niti njegov apsurdizam nije uvijek duhovit, kao što je i pretjerano inzistiranje na nefunkcionalnom nasilju donekle zamorno.
_1.jpg)
Kako bilo, Kinds of Kindness sadrži Lanthimosove prepoznatljive idejne sklopove, no ostavlja dojam blagoga kreativnoga zamora. Kod omnibusa ili antologijskoga formata redovito se javlja problem što nisu sve komponente, koje tvore cjelinu, jednake kvalitete. S druge strane, fabule koje su anegdotalne mogle su biti ispričane u kraćoj minutaži. Tridesetak minuta po segmentima triptiha bilo bi sasvim dovoljno da se priče iznesu efikasno, efektno i odgovarajućega pripovjednog ritma. Unatoč činjenici da se kroz sto i šezdeset minuta izmjenjuju tri komponente, cjelina je donekle predugačka jer nema dovoljno materijala za toliko trajanje.
Redatelj je dosljedno svojoj poetici pazio na vizualni segment ostvarenja te su tri dijela lijepo vizualno izdiferencirana i osmišljena, no u usporedbi s prethodnim mu ostvarenjima, i unatoč uporabi primjerice radikalnih širokokutnih objektiva, što mu je postao jedan od zaštitnih znakova, cjelina po pitanju redateljskoga rukopisa djeluje donekle konvencionalno.
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 17. studenog 2024.
