Odraz sustavnih institucionalnih i društvenih propusta
Into the Fire: The Lost Daughter, mini-serija, Netflix 2024.
-
Da policija nekima od slučajeva ne pristupi aljkavo i da oni posljedično ne ostanu nerazriješeni nekoliko desetljeća, true crime žanr, napose u dokumentarnoj formi, ne bi imao o čemu pripovijedati. Većinom se ovi naslovi, koji golicaju mašte gledatelja posvuda u svijetu, bave otvorenim, zaboravljenim ili stavljenim u mirovanje slučajevima koji nikada nisu bili razriješeni jer su službeni istražitelji u inicijalnoj fazi istrage imali pogrešan pristup ili su mu pristupili s predrasudama ili su pak usmjerili istragu u krivom smjeru. Redovito je to posljedica zastranjenja organa reda i sigurnosti, koji često ne vjeruju žrtvama (mahom ženama) nego zlostavljačima (mahom muškarcima). Fikcionalni kriminalistički žanr često je znao posezati za likovima detektiva amatera, a nešto nalik njima prisutno je i u dokumentarnom true crimeu, što je omogućila pojava društvenih mreža, koje su pojedincima olakšale povezivanje te razmjenjivanje podataka, sjećanja, iskustava vezanih uz pojedine zločine koji su obilježili određene zajednice, a često su gurani ispod tepiha.
True crime trenutačno je vrlo zlorabljen žanr kako u fikcionalnoj, tako i u dokumentarnoj formi te često podilazi senzacionalizmu, tračerskim sentimentima gledatelja te njihovim niskim strastima, a nitko to bolje ne razumije od ljudi u Netflixu, koji su posljednjih godina gledatelje naprosto bombardirali izdancima ovoga žanra i na njima podizali gledanost. Kada otvorite sučelje streamera, nemoguće je izbjeći neki true crime naslov koji vrišti „pogledaj me!”. Takva hiperprodukcija neminovno je dovela do loše kvalitete i šablonizma, a često prisutni eksploatatorski elementi rezultirali su negativnim kritičarskim stavovima, što nije nužno pratilo osipanje publike uvijek gladne novih senzacija iz crne kronike.
S vremena na vrijeme ipak se dogodi da se pojavi true crime naslov koji nadilazi razinu prosječne produkcije, kao u slučaju Into the Fire: The Lost Daughter Ryana Whitea, koji u televizijskom dokumentarnom rodu ima podosta iskustva (The Keepers, 2018; Pamela: A Love Story, 2023), a jedna od producentica je glumica Charlize Theron (Monster, 2003; Mad Max: Fury Road, 2015). Doku-miniserija od dvaju nastavaka upravo je temeljena na činjenici nerazriješenoga slučaja petnaestogodišnje Aundrije Bowman, koja je 1989. godine netragom nestala u ruralnom Michigenu. Bowman je rođena 1974. godine kao Alexis, no njezina tada šesnaestogodišnja majka Carhy dala ju je na posvajanje na uporno inzistiranje vlastite majke koja je potpirivala stav da se tako mlada ne može brinuti o djetetu. Godine 2010. Cathy je primila pismo od posvojiteljske agencije te se ponadala da njezina odrasla kći nastoji uspostaviti kontakt. Doživjela je šok: agencija ju je pitala za uzorak DNK kako bi policija mogla identificirati leš nepoznate ubijene žene ostavljen u kukuruzištu u blizini područja gdje je Aundria nekoć nestala. Cathy tada saznaje da je njezina kći nestala 1989. godine. Stoga odlučuje pokrenuti istragu, koristeći se prvo Facebookom, te saznaje da su Aundriju posvojili Dennis i Brenda Bowman, koji su i prijavili nestanak, a istražitelji su, unatoč očevu kriminalnom dosjeu, slučaj od početka odlučili tretirati kao bijeg maloljetnice. Uz sav kriminalni dosje Dennisa Bowmana, koji se mimo te činjenice prikazivao kao uzoran član zajednice te pripadnik svoje crkve, neobično je kako se policija nije sustavnije i detaljnije pozabavila upravo njime.
Into the Fire: The Lost Daughter prati desetogodišnju potragu i istragu Cathy Terkanian s ciljem da odgovori na pitanje što se dogodilo s njezinom kćeri. U taj su se proces uključili policija, privatni i amaterski istražitelji, ali i osobe koje su poznavale Aundriju (srednjoškolske prijateljice, rođaci...), kao i one koje smatraju da su bile žrtve istoga prijestupnika. Film vješto raščlanjuje potragu energične majke, koja se pritom suočava i s krivnjom nekadašnje odluke da dijete da na posvajanje. Cjelina je pritom lišena patetike i sentimentalnosti, a White također vješto izbjegava senzacionalizam. Više ga zanimaju proces i metode, katkad nekonvencionalne, kojima je Cathy nastojala doći do razrješenja nepoznanice. Pritom je oko toga isprepleo niz podpriča koje na intrigantan način nude portret provincijske zajednice i njezinih bujnih patologija.
Autor nikada ne pristupa napadački naspram zajednice, no uvjerljivo nijansira njezine problemske točke: nastojanje da se održi fasada skladne i bogobojazne površine, kao i religijska hipokrizija te propusti školskoga sustava. Jedna od sugovornica tako ističe da su školski savjetnici na problem učenika reagirali tako što bi zvali roditelje, posjeli ih s učenicima te tražili da iznesu problem, što je bilo besmisleno jer djeca ne bi u prisustvu odraslih imala hrabrosti reći što ih muči ili što im roditelji čine. Drugi tip savjetovanja bio je u nadležnosti crkve, pa se tako Aundria požalila pastoru da je otac seksualno zlostavlja, na što je crkva reagirala na dobro poznati način: zastrašivanjem i zataškavanjem jer će uništit život i reputaciju ocu.
Osim seciranja društvenoga konteksta, djelo vrlo dobro analizira i zastranjenja obiteljskoga života, napose bračnoga suživota, što je ocrtano Brendinim isključivim povjerenjem u supruga te nevoljkošću da se suoči s njegovim problematičnim aspektima i prošlošću, napose manipulatorskim ponašanjem. Preko toga se otvara širi problem ženina položaja u društvenom i vjerskom okruženju, koje je zlostavljač znao dobro iskoristiti zbog specifičnih odnosa moći.
Najuspjeliji aspekt ostvarenja nijansiranje je psihologije prijestupnika. Tijekom sto trideset minuta ostvarenja White uvjerljivo skida sloj po sloj Dennisova manipulatorskoga pristupa te psihopatologije, koji mu je omogućio da dugi niz desetljeća ostane neotkriven. Djelo sugerira da stvaran broj njegovih žrtava nikada neće biti poznat.
Into the Fire: The Lost Daughter formalno nije inovativno djelo niti to nastoji biti jer je cilj efektno iznijeti priču te ispreplesti njezine brojne idejne slojeve. Mahom u formi intervjua različitih sudionika te arhivskih snimki redatelj uspijeva dinamično rekonstruirati slučaj, trudeći se da ritam pripovijedanja gledatelju ne da niti malo oduška.
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 17. studenog 2024.
