Dragocjen umjetnički prilog demistifikaciji ovdašnje prošlosti

Proslava, red. Bruno Anković, Hrvatska, Katar, 2024.

• 

  „Ti me voliš, ja to znam… Ti me voliš, nisam sam… Ti me voliš, noć i dan... uzdam se u tebe ja“. Pjesmica u kojoj se strahom prožet Mijo uljuljkuje u nemiran san, pojavljuje se kao lajtmotiv cijelog filma, ovogodišnjeg pulskog laureata. Tjeskoba je sveprisutna. Čini se, jednako kod gledatelja tako i kod protagonista. Nisam siguran da je nisu osjetili i sami stvaratelji filma Proslava, redatelj Bruno Anković i svi ostali koji su stajali iza i ispred kamere ovog posebičnog ostvarenja. „Nelagoda u kulturi“…

  Ipak, pokazalo se da, kao u navedenoj pjesmici, kreatori Proslave nisu ostali „usamljeni i nevoljeni“. Osim Velike Zlatne arene, stigle su i one za najbolji scenarij, glavnu mušku ulogu, te kameru. Iako mu publika u Puli nije dala najvišu ocjenu, Društvo mu je hrvatskih filmskih kritičara podarilo Oktavijana. Dakle, artistička kvaliteta Ankovićeva uratka nije mogla ostati nezamijećenom. No, koja je glavna odlika Proslave? Što je ono što ga čini toliko posebnim u ovdašnjoj nam, domaćoj kinematografiji? Čime to primarno zaokuplja misao i emociju gledatelja? Čini se da na ovo posljednje neće moći nedvosmisleno odgovoriti niti autor ovih redaka.

  

  Proslava je nastala na osnovi mozaično-prstenasto strukturiranog romana Damira Karakaša (2019.). Odmah ću reći, ovdje je njegova poetika savršeno uobličena. Kratke jezgrovite rečenice opisa naslovnog lika i njegova tjeskobnog stanja, ulančava se s nadahnutim opisima prirodnog okružja. Surovost ljudi ličkog kraja supostavlja se uz predivnu prirodu. Gotovo pa taktilno osjećamo pulsiranje života. U recima Karakaševe lirske proze odzvanja kamen, potok, šuma… životinjski i biljni, te ljudski živi svijet Like. Kroz četiri dijela romana – Kuća, Pas, Proslava i Otac – odvija se životni ciklus. Prepun ozračja ljepote… neiskvarene, iskonske, primordijalne. Čini se da je to krajolik u koji bi želio pobjeći svaki otuđenik od surove urbane neuroze i stresa. No, u romanu se provlači i jednako tako rudimentarni strah od sublimne okrutnosti, kako prirode tako i čovjeka koji u njoj obitava. Upravo je to nagnalo i autore filma – redatelja Ankovića, scenaristicu Jelenu Paljan i snimatelja Aleksandra Pavlovića – da ulože sav svoj kreativni potencijal u prenošenje ideje romana u kino-medij. Jesu li u tome uspjeli? Da, no ne i u potpunosti uzimajući u obzir knjiški predložak.

  Miju u filmu glume trojica. Ponajprije, pulski laureat Bernard Tomić utjelovljuje zrelog muškarca i mladića, kao tinejdžer tu je Lars Stern, a kao dječarac Jan Doležal. Ovaj tjeskobni, nosivi lik romana i filma netko je s kime se svatko može poistovjetiti. Može li? Naravno, u njegovoj ogoljenoj ljudskosti. Grešnoj, naivnoj i oporo prirodnoj. Naime, ako nam je poslušati Martina Heideggera, njegov je tubitak ogoljen na egzistenciju onoga biti-u-svijetu. Uz temeljni modus – Tjeskobe.   

  

  Pripovijest je ovo o rađanju fašizma iz duha jada, čemera, u konačnici… iz gladi. Roman započinje Mijinim pogledom u rodni mu dom u kojeg se ne može vratiti jer je pripadnik vojske „poražene u II. svjetskome ratu“. (Nije li danas percepcija svega toga drukčija? Nije li u historijskom revizionizmu nestao taj factum brutum?) Kroz roman se ovaj temeljni idejni motiv analize prekriva u pastoralno-idiličnu deskripciju zavičaja… surovog, ali sublimno prelijepog. No sjetimo se, već se „u Kantovoj recepciji fenomena ´uzvišenog´ istodobno kriju i oduševljenje, ali i strah“. Već prva sekvenca sna s početka filma – u kojoj Mijo sanja san u kojemu ga proganjaju vukovi, bit će najavom neke permanentne noćne mòre. No ova se snomorica prenosi i u realno vrijeme Mijina skrivanja pred partizanskim vlastima koje češljaju ličke zabiti ne bi li pronašli preostale, odbjegle ustaše.

  Ovaj prvi san bit će samo uvod u daljnje flešbekove koje će nas, iz jeseni 1945., prenositi u ljeto 1933., te zimu 1926. Anković je sa svojom scenaristicom Jelenom Paljan, te visprenom dramaturškom invencijom uspio posložiti Karakaševu lirsku prozu u dojmljivo vizualni postav. Isti vrlo malo ima s idealizacijom, a mnogo više s onime ideologijskim. I dok je pisac romana bio podosta suzdržan od bilo kakvih komentara na sam središnji motiv proslave, on u Ankovićevoj adaptaciji preuzima ključno mjesto poentiranja cijele filmske dijegeze. Jer, i Anković će, kao i Karakaš, skupljanje ljudi koji iz svojih zabiti i sela idu u grad – uz naslov Proslava, s datiranjem proljeće 1941., a gdje će se održati propagandni skup novonastale NDH – preplesti s gotovo oniričnim ditirambima ljepoti prirode kroz koju prolaze Mijo, njegova buduća supruga Drenka (Klara Fiolić) i zbunjeni joj brat Rude (Nedim Nezirović). Ovaj potonji, zanimljivo, bit će kontrapunkt uobičajenoj karakterizaciji ustaše, jer će, indikativno, izbjeći zaklati pijevca kako ne bi okrvavio odijelo i čizme! Nadalje, Anković će ljubavne iskre između Mije i Drenke prikazati samozatajno. U Karakaša bit će to mnogo sočnije i taktilnije. Ipak, sve ovo bit će u službi glavnog idejnog motiva Proslave.

  

  Bilo bi nepravedno zarad same Ideje zanemariti vrsne filmske epizode što ih odigravaju Krešimir Mikić kao Mijin otac, Izudin Bajrović kao Drenkin i Rudeov Ćaća, a niti Rakan Rushaidat kao „posuđivač novca“ Tomo neće zakazati u inkarnaciji. No ipak, nosivim karakterom, sàmim Mijom, otjelovljenim kroz tri glumca, Bernard Tomić potvrđuje inicijaciju među ponajbolje HR-glumce novog naraštaja. (Uz maestralnog Uga Koranija, zablistao je u odličnoj predstavi ZKM-a Jezik kopačke). Tomićeva ekspresija je nenametljiva, a opet toliko izražajna i dominirajuća. Mijo u njegovoj inkarnaciji kao da iskazuje svu „samoskrivljenu nezrelost“ HR-nacionalnog (tu)bitka.

  Dokumentarne snimke sa samog kraja Proslave eksplicitno i performativno prikazuju oduševljenje grubog i sirovog puka dolaskom Poglavnika među njih. Nakon toga, slijedi i „literariziranje (prikazanih) životnih prilika“, kako bi i Walter Benjamin opisao utjecaj mehano/tehničke reprodukcije fotografije i pokretnih slika. I možda u toj dimenziji Ankovićev film djeluje didaktičnije od Karakaševe suptilnije tematizacije prevažnog fenomena za moguću edukaciju mladih u Lijepoj Našoj. Jer, ova LN ima i svoje sublimno, ali zapravo (kroz kratki motiv HackenKreuza!) Unheimlich zastrašujuće lice/naličje.

  

  Ankovićev film dragocjen je umjetnički prilog demistifikaciji ovdašnje prošlosti i kontrapunkt historijskom revizionizmu. Artistički je to dojmljiva kino-proslava.

  ©Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 16. listopada 2024.

Piše:

Marijan
Krivak