Tkalac snova američkog noira

David Lynch (Missoula, 20. siječnja 1946.), američki filmaš, televizijski redatelj, vizualni umjetnik, glazbenik i glumac

• 

  David Lynch po mnogim stvarima sasvim je iznimna i jedinstvena pojava među suvremenim redateljima, s filmografijom tako apartnom od svojih suvremenika  ali i prethodnika da je iznjedrila vlastiti pridjev, što je u povijesti umjetnosti uspjelo još samo Franzu Kafki s kojim Lynch dijeli mnoge stvaralačke osobine.  Pa ipak, ni Lynch nije nastao u vakuumu. Iako rijetko i s oprezom spominje autore koji su ga inspirirali i čija djela često iznova gleda iz divljenja i u konstantnoj potrazi za idejama, tako uz slikarske pravce apstraktni ekspresionizam i nadrealizam, kao filmove čiji utjecaj sam ističe filmovi su Stanleya Kubricka, Federica Fellinija s naglaskom na 8 i 1/5, Tatijev Odmor gospodina Hulota, Bulevar Sumraka Billya Wildera (noir je Lynchov najdraži žanr), Čarobnjaka iz Oza Victora Fleminga te Hitchcockove Prozor u dvorište i Vrtoglavicu.

  Manje poznata inspiracija definitivno je Eksperiment u teroru Blakea Edwardsa iz 1962., koji se nalazi na prekretnici žanra te nadilazi klasične i anticipira buduće noir filmove. Radnja se vrti oko psihopatskog i astmatičnog ubojice Garlanda Reda Lyncha koji surovo psihički maltretira lijepu mladu ženu Kelly Sherwood a glavne uloge tumače Glenn Ford kao agent FBI-a koji istražuje slučaj, Ross Martin u fantastičnoj izvedbi manijakalnog zlikovca i Lee Remick kao Edwardsova Laura Palmer, jer ne odvija se slučajno čitava priča u predgrađu San Francisca pod imenom Twin Peaks. Psihotični ubojica opsesivno koncentriran na teroriziranje mladih žena, pokušaj da se nevini korumpiraju i degradiraju, plus uznemirujuće tajne skrivene ispod naizgled mirnoga grada – osnovni sastojci dobrog dijela Lynchovog opusa, pronašli su se na okupu u ovom opskurnom starom filmu koji svakako vrijedi provjeriti uz dodatni argument režijske ruke Blakea Edwardsa, poznatog većinom po suradnji sa Peterom Sellersom u serijalu Pink Panther. Muziku za Eksperiment u teroru potpisuje Henry Mancini. 

  

  Davidu Lynchu, koji se umjetnošću počeo baviti kao slikar a u filmsko polje zašao iz želje da mu se slike kreću, jako se svidjelo kada je montažer zvuka i njegov stalni suradnik Alan Splet radeći na Plavom baršunu izjavio da film izgleda kao susret Normana Rockwella i Hieronymusa Boscha. Mislim da je bio na pravom tragu, jer ako usporedimo djela spomenutih slikara u kontekstu čitavog Lynchovog umjetničkog djelovanja, dolazimo do izrazito točnog i zanimljivog pogleda na opus autora proglašenog renesansnim čovjekom modernog američkog filmskog stvaralaštva i najboljim redateljem 21. stoljeća.

  Dakle Norman Rockwell plus Hieronymus Bosch jednako David Lynch? Prvi je slikar dvadesetog stoljeća, ilustrator i kroničar američke svakodnevice. Slikar politike, kulture i društva, suradnik najpoznatijih magazina i novina, umjetnik čija djela uključuju sliku šestogodišnje crnkinje Ruby Ridges pod policijskom pratnjom na putu u desegregiziranu školu tijekom borbe za građanska prava nazvanu Problem s kojim svi živimo, tetraptih Četiri slobode, portrete američkih predsjednika od Franklina Delano Roosevelta preko Dwighta Eisenhowera i Johna Fitzgeralda Kennedya sve do Richarda Nixona i dalje do međunarodnih političkih vođa Gamala Abdela Nassera i Jawaharlala Nehrua te famoznog Colonela (pukovnika) Sandersa, biznismena i osnivača lanca brze hrane Kentucky Fried Chicken. Uz to je autor brojnih reklamnih ilustracija za kvintesencijalne sastojke američkog sna i načina života kao što su Coca-Cola, Jell-O i General Motors a nacrtao je i kalendar za organizaciju Boy Scouts of America i naslovnice književnog klasika Marka Twaina, romane Tom Sawyer i Pustolovine Huckleberry Finna. Iako za života odbačen od kritičara, Norman Rockwell prepoznat je od šire javnosti kao autentični vizualni interpretator i kroničar moderne Amerike, famozne dembelije slobodnih i domovine naoružanih i hrabrih. Njegove su slike i ilustracije ugodne, površinski sentimentalne i sklone idealizaciji no dovoljno je zagrepsti malo i kroz prvu pukotinu prokuljat će mrak, crvi i trulež genocida, kolonijalizma, robovlasništva, neobuzdane kapitalističke eksploatacije, imperijalizma, rata i ostalih masovnih a potisnutih patologija na kojima su izgrađene famozne Sjedinjene Američke Države ili kako sami Amerikanci vole reći – „najbolja država na svijetu“.

  

  Upravo kroz te pukotine i patologije ususret Rockwellu stiže Hieronymus Bosch, drugi slikar iz spomenute povijesno-umjetničke jednadžbe. Fantast i pesimist, čovjek iz dalekog Brabanta i još daljeg petnaestog stoljeća, klasik sjeverne renesanse i autor bezvremenskih remek-djela Vrt zemaljskih užitaka, Sedam smrtnih grijeha i četiri posljednje stvari i Posljednji sud, svojim je slikarskim umijećem ponirao u mračne dubine ljudske prirode i njenih skrivenih želja, pogibeljnih žudnji i primordijalnog straha od kojih smo svi iznutra samim rođenjem žigosani. Bio je jedinstven, originalan, utjecajan i stvorio je mnoge učenike, među kojima se izdvaja Pieter Bruegel Stariji, čiji Trijumf smrti također pripada infernalnom svijetu bebe iz Eraserheada, maske za kisik Franka Bootha, žutih, krnjavih, trulih zubi Bobbya Perua i automobilskim farovima obasjana cesta i žuta isprekidana crta uokvirene pustinjskim mrakom iz Izgubljenog autoputa.

  Boschovi prikazi tradicionalnog kršćanskog imaginarija uvrnuti su i prepuni fantastičnih bića, pojava i stvari koje bi bez problema ušetale u svjetove Ivane Brlić Mažuranić, Goyine crne faze, Moebiusa, Giegera ili Zdzisława Beksińskog. No Hieronymus Bosch možda je najpoznatiji po slici pakla u trećem panelu triptiha Vrt zemaljskih užitaka, gdje su demonski voditelji Luciferovog radnog kolektiva prikazani s ljudskim tijelima i zečjim ili ptičjim glavama kako gotovo nehajno proždiru grešnike a nedokučivo bijelo lice s truplom drveta uz smiješak upija čitavu sumornu procesiju svu od groteske, sadizma i strahovite božanske kazne dok nad njim stražare dva ogromna uha probušena iglom te uvis uperena blistava oštrica noža. No, možda i najgori užas odvija se u samoj pozadini na vrhu slike gdje tamu prekida tek slabašan odsjaj paklenih vatri, ljudi žanju vječno prokletstvo i kolje se i ratuje, a s crne užadi između oronulih tornjeva i tvrđava u plamenu vražji kadar nadzire, kažnjava i pazi da razigrana simfonija boli, krikova i patnji ni trenutka ne prestane.

  

  Mogao bih još dugo ulaziti u detalje Boschove sumanute, zastrašujuće i pesimistične fantazije ali tema je Lynch i doista, ako na jedan pol njegovog stvaralaštva smjestimo Straightovu priču – film jednostavne strukture, linearne naracije, osim traktora kojim se protagonist Harry Dean Stanton vozi u posjet bratu na samrti, radi se o ostvarenju bez nadrealnih, snovitih i začudnih elemenata i sasvim prikladnom prilogu američkoj mitologiji ceste, slobode, putovanja. Ostvarenje puno ljubavi, brige i uvida, sa scenama i situacijama koje izvrsno prikazuju tipičnost američkog života u velikim prostranstvima tog veličanstvenog kontinenta, daleko od urbanih centara, neona i štakoraške trke pobjednika i gubitnika u areni pohlepe, sebičnosti i kapitalističkog ideala osobnog bogaćenja poznatog diljem svijeta kao američki san. Na drugi stvaralački pol mogli bi staviti Lynchov prvijenac Eraserhead, nepodnošljivi radijatorski šum, čireve na obrazima pjevačice nalik na Marilyn Monroe, tek rođenu bebu sličniju izvanzemaljskom čedu nego ičemu ovostranom i stvarnom, sumorne, brutalističke i otuđene industrijske krajolike američkih gradova koje u ovom konkretnom slučaju glumi Philadelphia. Straightova priča je Rockwell, Eraserhead Bosch. Plavi baršun, Divlji u srcu i Twin Peaks (tri sezone serije i film Vatro hodaj sa mnom) poprište su sudara navedenih slikara.

  Čitav Plavi baršun nastao je iz susreta djeteta Lyncha s golom, lijepom i pretučenom ženom na ulici jednog od onih malih gradića u kojima je odrastao i koji su ujedinjeni u fikcionalnom Lumbertonu gdje se radnja filma odvija i gdje vatrogasci razdragano mašu s kamiona, livade ispred dvokatnica blistaju na suncu i dobro su pošišane a s radija vrijeme oglašavaju zvukom sječe i pada drveta. Kućevlasnik zalijeva travu, strefi ga srčani, voda iz šlaufa nastavlja teći a kamera se spušta i među mokrim vlatima otkriva odrezano ljudsko uho. Sunčana, bliska, idilična slika gradića Lumbertona napukla je i pred gledateljem se otvara prolaz, portal ili pukotina kroz koju dopire potmulo disanje psihopata i nekontrolirani plač isprebijane žene a na radiju svira Roy Orbisonova In dreams.

  

  Lynchevi filmovi su čista intuicija koju na okupu drži prozirna i krhka opna razuma, snovi uhvaćeni u mrežu kao leptiri ili kako sam umjetnik kaže – ideje koje su zauzvrat nalik na ribe uz pomoć kojih se pecaju druge i tako dok ih ne uhvati dovoljno za obrok, skuha ili ispeče snimajući, slikajući ili fotografirajući i servira publici u muzeju ili na ekranu laptopa odnosno za nostalgične u mraku kino dvorane. Stvaralaštvo osjećaja i slutnje, ljubavi prema djelu samom i pokušaj da se ostane odan ideji iz koje je djelo nastalo, pokušaj koji je u samom startu nemoguć i naoko uzaludan jer ideja i onaj za stvaratelja savršen film, slika ili pjesma rođen i nošen u glavi i srcu uvijek će tijekom samog procesa biti iznevjeren ali će istovremeno biti obogaćen nenadmašivim i za čovjeka nedostižnim doprinosom koji iz stvarnosti, svijeta, univerzuma stiže i svejedno je bio to drhtaj dalekih galaksija ili onaj koji se skriva u svakom živom biću i svakom atomu od kojih smo sačinjeni i mi i sve što nas okružuje. Ako Lynch počinje platonski, od ideje kao arhetipa, skroz je jasno da će se ona mijenjati procesom slikanja ili snimanja filma koji uz to uključuje i brojne druge ljude, među njima i ključne suradnike kao što su skladatelj Angelo Badalamenti, snimatelji Frederick Elmes, Freddie Francis i Peter Deming, glumci Kyle Maclahlan i Laura Dern. Ono što na koncu stiže pred gledatelje upravo je ideja i osjećaj koji ona budi prevedeni na filmski jezik redateljskog majstora čiji je umjetnički izraz zaslužio da se za njega izmisli pridjev.

  U Lynchovim filmovima nasilje, strahote i užas neophodni su i nikad sami sebi svrha nego postoje kao izvor traume koja ne ostaje pasivna, koja nije tu samo da se pretrpi nego teži transcendenciji i rastvara stvarnost te likove ali i gledatelja uznosi ka novoj, drugačijoj ali ništa manje pravoj od one koja nas je tamo dovela. Tako incest i ubojstvo Laure Palmer stvaraju i otkrivaju podzemni, paralelni svijet Crvene sobe, Crne i Bijele lože, blagog diva i rasplesanog patuljka, mračne šume gdje vrebaju zli dusi i sile nezamislive snage. I ta dva svijeta međusobno se prožimaju i podržavaju, komuniciraju i sukobljavaju a katkad se pojavljuju i unutar jednog lika, kao kod Lelanda Palmera odnosno Ubojice Boba. Postoji nešto opasno i mračno i u samom Lynchu. Isabella Rossellini kaže da se tijekom scene silovanja čitavo vrijeme smijao. Nikad nije objasnio zašto.

  

  Samo sam jednom u životu izašao iz kina uvjeren da sam gledao film koji će budućnost prepoznati kao klasik, film koji će s pravom postati kanon. To se dogodilo u kinu Grič, s tadašnjom curom gledao sam Mullholland Drive i na kraju kad smo izašli na Jurišićevu, padala je kišica a ja sam joj isprva s nelagodom, sramežljivo pokušavajući da se ne pravim pametan javiti vijest da smo upravo gledali film na razini Vrtoglavice ili Građanina Kanea no što sam više pričao, sve me jače nosila euforija akumulirana u mraku kino-dvorane. Složila se da je film odličan ali ni dandanas nisam siguran da me u potpunosti shvatila. A kada je dvadesetak godina kasnije u BBC-jevoj anketi proglašen najboljim filmom 21. stoljeća, sjetio sam se tog razgovora i sebično pomislio na nju i sjeća li se da sam bio u pravu. Nažalost, druge svjedoke nemam.

  David Lynch je filmaš kakvima sam se najviše divio dok sam sanjao da snimam filmove, ali sam u isto vrijeme znao da je pokušati snimati slično skroz nemoguće. Ono što je njemu dolazilo prirodno – govor snova i psihotični gnjev, stvaranje svjetova, prenamjena pojava i stvari ili podčinjavanje stvarnosti vlastitoj stvaralačkoj volji, kod mene bi bilo nezgrapno mucanje i laž. Postoji stara istina da je imitacija najiskreniji oblik hvale i ja sam svesrdno snimajući hvalio redateljske uzore, ali Lynch je uvijek ostao nedirnut. I dobro je da je tako.

  

  I za kraj bih citirao izjavu Jima Jarmuscha iz 2019.: „Za mene je vjerojatno najbolja stvar u američkoj kinematografiji u posljednjem desetljeću Twin Peaks: Povratak, 18-satni film koji je neshvatljiv i sanjarski na najljepši, avanturistički način. To je remek-djelo. Zašto jednostavno ne mogu dati Davidu Lynchu koliko god mu je novca potrebno?“

  © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 30. listopada 2024.

Piše:

Nikola
Strašek